jeudi 3 mai 2012


Rapport sur la construction des situations 
(Izveštaj o konstruisanju situacija i uslovima za organizovanje međunarodnog pokreta situacionističke orijentacije) 



Révolution et contre-révolution dans la culture moderne

Revolucija i kontrarevolucija u modernoj kulturi


Nous pensons d’abord qu’il faut changer le monde. Nous voulons le changement le plus libérateur de la société et de la vie où nous nous trouvons enfermés. Nous savons que ce changement est possible par des actions appropriées.

Pre svega, smatramo da ovaj svet mora biti promenjen. Težimo najpotpunijem oslobađenju društva i života u kojima se osećamo zatočenim. Znamo da se takva promena može postići odgovarajućim akcijama. 

Notre affaire est précisément l’emploi de certains moyens d’action, et la découverte de nouveaux, plus facilement reconnaissables dans le domaine de la culture et des mœurs, mais appliqués dans la perspective d’une interaction de tous les changements révolutionnaires. 

Naš zadatak se i sastoji u primeni i pronalaženju novih oblika delovanja, koji se najlakše mogu otkriti u oblasti kulture i običaja, ali koji se moraju primeniti u interakciji sa svim ostalim revolucionarnim promenama. 

Ce que l’on appelle la culture reflète, mais aussi préfigure, dans une société donnée, les possibilités d’organisation de la vie. Notre époque est caractérisée fondamentalement par le retard de l’action politique révolutionnaire sur le développement des possibilités modernes de production, qui exigent une organisation supérieure du monde. 

Ono što nazivamo kulturom datog društva istovremeno odslikava, ali i prethodi mogućnostima organizovanja života u tom društvu. Naša epoha se odlikuje velikim zaostatkom revolucionarne političke akcije u odnosu na mogućnosti koje nudi razvoj moderne proizvodnje i koje zahtevaju daleko savršeniju organizaciju sveta. 

Nous vivons une crise essentielle de l’Histoire, où chaque année pose plus nettement le problème de la domination rationnelle des nouvelles forces productives, et de la formation d’une civilisation, à l’échelle mondiale. Cependant l’action du mouvement ouvrier international, dont dépend le renversement préalable de l’infrastructure économique d’exploitation, n’est parvenue qu’à des demi-succès locaux. Le capitalisme invente de nouvelles formes de lutte ― dirigisme du marché, accroissement du secteur de la distribution, gouvernements fascistes ― ; s’appuie sur les dégénérescences des directions ouvrières ; maquille, au moyen des diverses tactiques réformistes, les oppositions de classes. Ainsi il a pu maintenir jusqu’à présent les anciens rapports sociaux dans la grande majorité des pays hautement industrialisés, donc priver une société socialiste de sa base matérielle indispensable. Au contraire, les pays sous-développés ou colonisés, engagés massivement depuis une dizaine d’années dans un combat plus sommaire contre l’impérialisme, viennent d’obtenir de très importants succès. Leurs succès aggravent les contradictions de l’économie capitaliste et, principalement dans le cas de la révolution chinoise, favorisent un renouveau de l’ensemble du mouvement révolutionnaire. 

Živimo u periodu sudbonosne istorijske krize, koja nas svake godine, u sve zaoštrenijem obliku, suočava s globalnim problemom racionalnog ovladavanja novim proizvodnim snagama i izgradnjom nove civilizacije. Ipak, aktivnostima međunarodnog radničkog pokreta, od čijeg ishoda zavisi rušenje celokupne ekonomske infrastrukture eksploatacije, ostvaren je samo polovičan uspeh i to na lokalnom nivou. Kapitalizam neprestano smišlja nove načine borbe (državnu intervenciju u privredi, širenje sektora potrošnje, fašističke vlade), prikrivajući klasne suprotnosti raznim reformističkim taktikama i oslanjajući se na slabosti u rukovodstvu radničkog pokreta. Na taj način je uspeo da sačuva postojeće društvene odnose u većini visoko industrijalizovanih zemalja, lišavajući time socijalističko društvo njegove neophodne materijalne baze. S druge strane, nerazvijene ili kolonizovane zemlje, koje su u proteklih desetak godina vodile mnogo žešću i neposredniju borbu protiv kapitalizma, uspele su da ostvare značajne uspehe. Njihovi uspesi dodatno zaoštravaju postojeće protivrečnosti unutar kapitalističke ekonomije i tako – naročito kada je reč o kineskoj revoluciji – povoljno utiču na obnovu celog revolucionarnog pokreta.

Ce renouveau ne peut se borner à des réformes dans les pays capitalistes ou anticapitalistes, mais au contraire, partout, développera des conflits posant la question du pouvoir. 

Ta obnova ne bi smela da se ograniči na reforme unutar kapitalističkih ili antikapitalističkih zemalja, već bi morala da dovede do sukoba u kojima će se preispitati odnosi moći na globalnom nivou. 

L’éclatement de la culture moderne est le produit, sur le plan de la lutte idéologique, du paroxysme chaotique de ces antagonismes. Les désirs nouveaux qui se définissent se trouvent formulés en porte-à-faux : les ressources de l’époque en permettent la réalisation, mais la structure économique retardataire est incapable de mettre en valeur ces ressources. En même temps l’idéologie de la classe dominante a perdu toute cohérence, par la dépréciation de ses successives conceptions du monde, qui l’incline à l’indéterminisme historique ; par la coexistence de pensées réactionnaires échelonnées chronologiquement, et en principe ennemies, comme le christianisme et la social-démocratie ; par le mélange aussi des apports de plusieurs civilisations étrangères à l’Occident contemporain, et dont on reconnaît depuis peu les valeurs. Le but principal de l’idéologie de la classe dominante est donc la confusion. 

Krah moderne kulture, posmatran na nivou ideološke borbe, posledica je zaoštravanja ovih protivrečnosti. Nove želje, koje tek poprimaju obličje, predstavljene su nam u izvitoperenoj formi: postojeći resursi dopuštaju njihovo ostvarenje, ali je zaostala ekonomska struktura nesposobna da te resurse iskoristi na pravi način. U isto vreme, ideologija vladajuće klase izgubila je logičku doslednost, tako što je obezvredila sve prethodne poglede te klase na svet (učinivši je time ranjivom i istorijski kolebljivom), i dopustila koegzistenciju celog niza uzajamno suprotstavljenih reakcionarnih ideologija (kap što su hrišćanstvo i socijaldemokratija). Najzad, savremena zapadna civilizacija je sada otvorena i za uticaje nekih njoj stranih civilizacija, čijih je vrednosti tek odnedavno postala svesna. Osnovni cilj ideologije vladajuće klase je održavanje cele te zbrke. 

Dans la culture ― en employant le mot culture nous laissons constamment de côté les aspects scientifiques ou pédagogiques de la culture, même si la confusion s’y fait évidemment sentir au niveau des grandes théories scientifiques ou des conceptions générales de renseignement ; nous désignons ainsi un complexe de l’esthétique, des sentiments et des mœurs : la réaction d’une époque sur la vie quotidienne -, les procédés contre-révolutionnaires confusionnistes sont, parallèlement, l’annexion partielle des valeurs nouvelles et une production délibérément anticulturelle avec les moyens de la grande industrie (roman, cinéma), suite naturelle à l’abêtissement de la jeunesse dans les écoles et les familles. L’idéologie dominante organise la banalisation des découvertes subversives, et les diffuse largement après stérilisation. Elle réussit même à se servir des individus subversifs : morts, par le truquage de leurs œuvres ; vivants, grâce à la confusion idéologique d’ensemble, en les droguant avec une des mystiques dont elle tient commerce. 

Unutar sâme kulture (napominjemo da ćemo u ovom tekstu zanemariti naučne ili pedagoške aspekte kulture, iako je zbrka u njima uočljiva čak i na nivou najvažnijih naučnih teorija ili opštih pogleda na obrazovnu praksu; tim pojmom želimo da naznačimo kompleks estetike, osećanja i običaja – uticaj jedne epohe na njen svakodnevni život) paralelno se primenjuju dve kontrarevolucionarne taktike zbunjivanja: delimično preuzimanje novih vrednosti i sračunato antikulturna, industrijski podržana proizvodnja (romana, filmova), kao logični produžetak istog onog zaglupljivanja kojem je omladina izložena u školi i porodici. Vladajuća ideologija neprestano radi na banalizovanju i sterilizaciji svih subverzivnih otkrića, posle čega ih bez straha može pustiti u promet. Ona uspeva u svoja kola upregne čak i neke subverzivne ličnosti: kada umru, tako što krivotvori njihova dela, a za njihovog života, tako što koristi opštu ideološku konfuziju da bi ih opčinila nekom od brojnih mistifikacija koje joj uvek stoje na raspolaganju. 

Une des contradictions de la bourgeoisie, dans sa phase de liquidation, se trouve être ainsi de respecter le principe de la création intellectuelle et artistique, de s’opposer d’emblée à ces créations, puis d’en faire usage. C’est qu’il lui faut maintenir dans une minorité le sens de la critique et de la recherche, mais sous condition d’orienter cette activité vers des disciplines utilitaires strictement fragmentées, et d’écarter la critique et la recherche d’ensemble. Dans le domaine de la culture, la bourgeoisie s’efforce de détourner le goût du nouveau, dangereux pour elle à notre époque, vers certaines formes dégradées de nouveauté, inoffensives et confuses. 

Tako se jedna od paradoksalnih taktika buržoazije u periodu njenog iščezavanja ogleda u načelnom poštovanju intelektualnog i umetničkog stvaranja i faktičkom osporavanju rezultata tog stvaranja – rezultata koji se, u krajnjoj liniji, ipak eksploatišu. Do toga dolazi zato što je buržoaziji potrebno da kod manjine očuva izvesnu meru kritičkog i istraživačkog duha; međutim, ona će se osigurati tako što će slične aktivnosti preusmeriti ka utilitarnim i krajnje fragmentiranim disciplinama, kako bi onemogućila svaku holističku kritiku i istraživanje. U oblasti kulture, buržoazija nastoji da želju za inovacijama, koja je po nju danas opasna, preusmeri ka nekim degradiranim, bezazlenim i nesuvislim „inovativnim“ formama. 

Par les mécanismes commerciaux qui commandent l’activité culturelle, les tendances d’avant-garde sont coupées des fractions qui peuvent les soutenir, fractions déjà restreintes par l’ensemble des conditions sociales. Les gens qui se sont fait remarquer dans ces tendances sont admis généralement à titre individuel, au prix des reniements qui s’imposent : le point capital du débat est toujours le renoncement à une revendication d’ensemble, et l’acceptation d’un travail fragmentaire, susceptible de diverses interprétations. C’est ce qui donne à ce terme même d’« avant-garde », toujours manié en fin de compte par la bourgeoisie, quelque chose de suspect et de ridicule. 

Posredstvom tržišnih mehanizama, kojima se regulišu kulturne aktivnosti, avangardne tendencije bivaju odsečene od onih segmenata društva koji bi mogli da ih podrže, čija je veličina, usled opštih društvenih uslova, ionako zanemarljiva. Osobe sličnih sklonosti koje su uspele da se proslave, po pravilu bivaju priznate kao istaknuti pojedinci, pod uslovom da pristanu na neka odricanja: ključno mesto je uvek odricanje od celovitog opozicionog stava i opredeljenje za stvaranje fragmentarnih dela podložnih različitim interpretacijama. Otuda i sâm pojam „avangarde“, koji, u krajnjoj liniji, uvek definiše i koristi buržoazija, ima u sebi nečeg sumnjivog i ironičnog. 

La notion même d’avant-garde collective, avec l’aspect militant qu’elle implique, est un produit récent des conditions historiques qui entraînent en même temps la nécessité d’un programme révolutionnaire cohérent dans la culture, et la nécessité de lutter contre les forces qui empêchent le développement de ce programme. De tels groupements sont conduits à transposer dans leur sphère d’activité quelques méthodes d’organisation créées par la politique révolutionnaire, et leur action ne peut plus désormais se concevoir sans liaison avec une critique de la politique. A cet égard, la progression est notable entre le futurisme, le dadaïsme, le surréalisme, et les mouvements formés après 1945. On découvre pourtant à chacun de ces stades la même volonté universaliste de changement ; et le même émiettement rapide, quand l’incapacité de changer assez profondément le monde réel entraîne un repli défensif sur les positions doctrinales mêmes dont l’insuffisance vient d’être révélée. 

Pojam kolektivne avangarde, sa svim svojim militantnim konotacijama, relativno je nov proizvod istorijskih uslova, koji u isto vreme ukazuju na nužnost koherentnog revolucionarnog programa u kulturi i na nužnost borbe protiv snaga koje onemogućavaju razvoj takvog programa. U aktivnostima takvih grupa sve prisutniji su metodi organizovanja preuzeti iz revolucionarne prakse, tako da će njihove akcije ubuduće biti nezamislive bez vezivanja za političku kritiku. U tom pogledu, uočljiv je napredak koji vodi od futurizma, preko dadaizma i nadrealizma, do pokreta nastalih posle 1945. Ipak, na svakom od ovih stupnjeva može se otkriti ista univerzalistička volja za promenom, kao i ono isto naglo raspadanje pokreta koje usledi pošto nemogućnost da se stvarni svet iz korena promeni dovede do defanzivnog povlačenja na doktrinarne pozicije, čija je neodrživost upravo bila raskrinkana. 

Le futurisme, dont l’influence se propagea à partir de l’Italie dans la période qui précéda la Première Guerre mondiale, adopta une attitude de bouleversement de la littérature et des arts, qui ne laissait pas d’apporter un grand nombre de nouveautés formelles, mais qui se trouvait seulement fondée sur une application extrêmement schématique de la notion de progrès machiniste. La puérilité de l’optimisme technique futuriste disparut avec la période d’euphorie bourgeoise qui l’avait porté. Le futurisme italien s’effondra, du nationalisme au fascisme, sans jamais parvenir à une vision théorique plus complète de son temps. 

Futurizam (čiji se uticaj proširio iz Italije u periodu uoči Prvog svetskog rata) zalagao se za revolucionarni pristup literaturi i umetnosti; on je uveo znatan broj formalnih inovacija, ali se pri tom isključivo oslanjao na krajnje pojednostavljenu primenu pojma mehaničkog napretka. Detinjasti tehnološki optimizam futurista iščileo je zajedno s periodom buržoaske euforije koja ga je i iznedrila. Italijanski futurizam je propao, na svom putu od nacionalizma do fašizma, ne uspevši ni u jednom trenutku da dosegne neko celovitije teorijsko viđenje svog doba. 

Le dadaïsme, constitué par des réfugiés et des déserteurs de la Première Guerre mondiale à Zurich et à New York, voulut être le refus de toutes les valeurs de la société bourgeoise, dont la faillite venait d’apparaître avec éclat. Ses violentes manifestations, dans l’Allemagne et la France de l’après-guerre, portèrent principalement sur la destruction de l’art et de l’écriture, et, dans une moindre mesure, sur certaines formes de comportement (spectacle, discours, promenade délibérément imbéciles).

Dadaizam, koji su u Cirihu i Njujorku pokrenule izbeglice i dezerteri iz Prvog svetskog rata, hteo je da odbaci sve vrednosti buržoaskog društva čije je bankrotstvo svima postalo očigledno. Neobuzdani ispadi dadaista u posleratnoj Nemačkoj i Francuskoj prevashodno su imali za cilj uništenje umetnosti i literature, a u nešto manjoj meri su bili usmereni i protiv određenih vidova ponašanja (sračunato budalasti spektakli, govori i šetnje).

Son rôle historique est d’avoir porté un coup mortel à la conception traditionnelle de la culture. La dissolution presque immédiate du dadaïsme était nécessitée par sa définition entièrement négative. Mais il est certain que l’esprit dadaïste a déterminé une part de tous les mouvements qui lui ont succédé ; et qu’un aspect de négation, historiquement dadaïste, devra se retrouver dans toute position constructive ultérieure tant que n’auront pas été balayées par la force les conditions sociales qui imposent la réédition de superstructures pourries, dont le procès intellectuel est bien fini. 

Istorijski značaj dadaizma je u tome što je zadao smrtni udarac tradicionalnoj predstavi o kulturi. Bezmalo trenutno iščeznuće dadaizma bilo je neminovna posledica njegovog u potpunosti negativnog određenja. Ipak, dadaistički duh je izvršio uticaj na sve naredne pokrete, pa će i svako buduće konstruktivno gledište morati da uključi neke negativne aspekte dadaističkog tipa, sve dok nasilnim putem ne budu ukinuti društveni uslovi koji nameću stalno ponavljanje istrošenih i intelektualno prevaziđenih superstruktura. 

Les créateurs du surréalisme, qui avaient participé en France au mouvement dada, s’efforcèrent de définir le terrain d’une action constructive, à partir de la révolte morale et de l’usure extrême des moyens traditionnels de communication marquées par le dadaïsme. Le surréalisme, parti d’une application poétique de la psychologie freudienne, étendit les méthodes qu’il avait découvertes à la peinture, au cinéma, à quelques aspects de la vie quotidienne. Puis, sous une forme diffuse, très au-delà. En effet, il ne s’agit pas, pour une entreprise de cette nature, d’avoir absolument ou relativement raison, mais de parvenir à catalyser, pour un certain temps, les désirs d’une époque. La période de progrès du surréalisme, marquée par la liquidation de l’idéalisme et un moment de ralliement au matérialisme dialectique, s’arrêta peu après 1930, mais sa décadence ne fut manifeste qu’à la fin de la Deuxième Guerre mondiale. Le surréalisme s’était dès lors étendu à un assez grand nombre de nations. Il avait en outre inauguré une discipline dont il ne faut pas surestimer la rigueur, tempérée souvent par des considérations commerciales, mais qui était une efficace mesure de lutte contre les mécanismes confusionnistes de la bourgeoisie. 

Tvorci nadrealizma, koji su u Francuskoj aktivno učestvovali u dadaističkom pokretu, nastojali su da definišu oblast konstruktivne akcije oslanjajući se na buntovni duh i krajnji prezir prema tradicionalnim načinima komunikacije, koji su upražnjavali i dadaisti. Započinjući sa poetskom primenom frojdističke psihologije, nadrealizam je proširio ovaj novootkriveni metod na slikarstvo, film i neke aspekte svakodnevnog života, ali se njegov uticaj, u nešto difuznijoj formi, osetio i u mnogim drugim oblastima. Doista, kada je reč o sličnom poduhvatu, nije toliko važno da li su njegovi učesnici bili više ili manje u pravu, već da li je on uspeo da, makar na izvesno vreme, katalizuje želje jedne epohe. Period uspona nadrealizma, obeležen likvidacijom idealizma i kraćim izletom u dijalektički materijalizam, okončao se ubrzo posle 1930, ali je njegov sunovrat postao očigledan tek po završetku Drugog svetskog rata. Nadrealizam se do tada proširio po velikom broju zemalja. Pored toga, on je ustanovio disciplinu čiju strogost ne bi trebalo precenjivati, budući da je često bila ublažena komercijalnim obzirima, ali koja se ipak pokazala efikasnim sredstvom borbe protiv buržoaskih mehanizama za sejanje konfuzije. 

Le programme surréaliste, affirmant la souveraineté du désir et de la surprise, proposant un nouvel usage de la vie, est beaucoup plus riche de possibilités constructives qu’on ne le pense généralement. Il est certain que le manque de moyens matériels de réalisation a gravement limité l’ampleur du surréalisme. Mais l’aboutissement spirite de ses premiers meneurs, et surtout la médiocrité des épigones, obligent à chercher la négation du développement de la théorie surréaliste à l’origine de cette théorie. 

Nadrealistički program, koji je sanjajući o novom načinu života afirmisao neprikosnovenu moć želje i iznenađenja, raspolaže daleko bogatijim konstruktivnim potencijalima nego što se obično misli. Njegovi ograničeni dometi su u velikoj meri bili posledica nedostatka materijalnih sredstava za ostvarenje tih ciljeva. Ipak, regresija bivših osnivača pokreta u spiritizam, a naročito mediokritetski kvaliteti njihovih kasnijih epigona, primoravaju nas da uzroke neuspeha nadrealističke teorije potražimo na sâmim njenim izvorištima. 

L’erreur qui est à la racine du surréalisme est l’idée de la richesse infinie de l’imagination inconsciente. La cause de l’échec idéologique du surréalisme, c’est d’avoir parié que l’inconscient était la grande force, enfin découverte, de la vie. 
C’est d’avoir révisé l’histoire des idées en conséquence, et de l’avoir arrêtée là. Nous savons finalement que l’imagination inconsciente est pauvre, que l’écriture automatique est monotone, et que tout un genre d’« insolite » qui affiche de loin l’immuable allure surréaliste est extrêmement peu surprenant. La fidélité formelle à ce style d’imagination finit par ramener aux antipodes des conditions modernes de l’imaginaire : à l’occultisme traditionnel. À quel point le surréalisme est resté dans la dépendance de son hypothèse de l’inconscient, on le mesure dans le travail d’approfondissement théorique tenté parla deuxième génération surréaliste : Calas et Mabille rattachent tout aux deux aspects successifs de la pratique surréaliste de l’inconscient-pour le premier, la psychanalyse ; les influences cosmiques pour le second. En fait, la découverte du rôle de l’inconscient a été une surprise, une nouveauté, et non la loi des surprises et des nouveautés futures. Freud avait fini par découvrir cela aussi quand il écrivait : « Tout ce qui est conscient s’use. Ce qui est inconscient reste inaltérable. Mais une fois délivré, ne tombe-t-il pas en ruines à son tour ?» 

Greška u sâmim korenima nadrealizma je hipoteza o neograničenom obilju nesvesnih sadržaja mašte. Uzrok ideološkog neuspeha nadrealizma je u tome što je sav svoj ulog stavio na hipotezu da je nesvesno ona najviša, najzad otkrivena životna sila i što je u skladu s tako pojednostavljenim pristupom revidirao celokupnu istoriju ljudske misli, zadržavši se na tome. Danas znamo da su nesvesni sadržaji mašte siromašni, da su automatski tekstovi jednolični i da ceo razmetljivi žanr „čudnovatih“ i „šokantnih“ nadrealističkih kreacija malo čime može da nas iznenadi. Kao posledica formalne privrženosti tom maštovitom stilu, imaginarijum modernog doba završio je u drugoj krajnosti: u tradicionalnom okultizmu. Ako želimo da steknemo uvid u kojoj meri je nadrealizam ostao zavistan od svoje hipoteze o nesvesnom, dovoljno je da bacimo pogled na neke teorijske radove druge generacije nadrealista: Kalas i Mabij sve svode na jedan od dva aspekta nadrealističkog poimanja nesvesnog – za prvog je to psihoanaliza, za drugog su to kosmički uticaji. U suštini, pravo iznenađenje i novina bilo je otkriće uloge nesvesnog, a ne neki zakon o budućim iznenađenjima i inovacijama. Frojd je došao do istog zaključka kada je napisao: „Sve što je svesno, troši se. Nesvesno ostaje nepromenjeno. Ali, kada ga jednom oslobodimo, neće li i ono podleći habanju?“ 

Le surréalisme, s’opposant à une société apparemment irrationnelle, ou la rupture était poussée jusqu’à l’absurde entre la réalité et les valeurs encore fortement proclamées, se servit contre elle de l’irrationnel pour détruire ses valeurs logiques de surface. Le succès même du surréalisme est pour beaucoup dans le fait que l’idéologie de cette société, dans sa face la plus moderne, a renoncé à une stricte hiérarchie de valeurs factices, mais se sert à son tour ouvertement de l’irrationnel, et des survivances surréalistes par la même occasion. La bourgeoisie doit surtout empêcher un nouveau départ de la pensée révolutionnaire. Elle a eu conscience du caractère menaçant du surréalisme. Elle se plaît à constater, maintenant qu’elle a pu le dissoudre dans le commerce esthétique courant, qu’il avait atteint le point extrême du désordre. Elle en cultive ainsi une sorte de nostalgie, en même temps qu’elle discrédite toute recherche nouvelle en la ramenant automatiquement au déjà-vu surréaliste, c’est-à-dire à une défaite qui, pour elle, ne peut plus être remise en question par personne. Le refus de l’aliénation dans la société de morale chrétienne a conduit quelques hommes au respect de l’aliénation pleinement irrationnelle des sociétés primitives, voilà tout. Il faut aller plus avant, et rationaliser davantage le monde, première condition pour le passionner. 

Suprotstavljajući se jednom očigledno iracionalnom društvu, u kojem je razlaz između stvarnosti i javno proklamovanih vrednosti doveden do apsurda, nadrealizam se naoružao iracionalnim da bi uništio površne logičke vrednosti takvog društva. Zato se uspeh nadrealizma u znatnoj meri može objasniti činjenicom da se najmoderniji vid ideologije tog društva odrekao stroge hijerarhije lažnih vrednosti i da se i sâm otvoreno služi iracionalnim, posežući pri tom u nadrealističko nasleđe. Buržoazija po svaku cenu mora da osujeti neki novi uzlet revolucionarne misli. Ona je bila svesna opasnosti koja joj je pretila od nadrealizma. Sada, pošto je uspela da ga razvodni i utopi na estetskom tržištu, zadovoljava se konstatacijom da je on svojevremeno predstavljao najradikalniji i najbuntovniji pokret. Ona time podstiče izvesnu nostalgiju za nadrealizmom, dok istovremeno obeshrabruje svako novo istraživanje, automatski ga etiketirajući kao „već viđeni“ nadrealizam, što će reći, ponovljeni poraz, koji, po njoj, više niko ne može dovesti u pitanje. Sve se završilo time što je otpor otuđenom društvu, kojim još uvek vlada hrišćanski moral, naveo nekolicinu ljudi da iskažu divljenje potpuno iracionalnom otuđenju kakvo postoji u primitivnim društvima. Ali, treba ići unapred, a ne unazad. Svet treba učiniti racionalnijim; to je preduslov da se u njemu razbuktaju strasti. 


La décomposition, stade suprême de la pensée bourgeoise

Dekompozicija kao najviši stepen buržoaske misli


La culture prétendue moderne a ses deux principaux centres à Paris et à Moscou. Les modes parties de Paris, dans l’élaboration desquelles les Français ne sont pas majoritaires, influencent l’Europe, l’Amérique et les autres pays évolués de la zone capitaliste, comme le Japon. Les modes imposées administrativement par Moscou influencent la totalité des Etats ouvriers et, dans une faible mesure, réagissent sur Paris et sa zone d’influence européenne. L’influence de Moscou est d’origine directement politique. Pour s’expliquer l’influence traditionnelle, encore maintenue, de Paris, il faut tenir compte d’une avance acquise dans la concentration professionnelle. 

Kultura koja sebe naziva modernom ima dva glavna centra: Pariz i Moskvu. Kulturni stilovi koji kreću iz Pariza – i čijem stvaranju Francuzi nikako ne daju najveći doprinos – imaju veliki uticaj na Evropu, Ameriku i druge razvijene zemlje kapitalističke zone, kao što je Japan, na primer. Stilovi koje administrativnim merama nameće Moskva utiču na sve socijalističke zemlje, a posredno i na sâm Pariz, kao i na njegovu evropsku zonu uticaja. Uticaj Moskve je isključivo političke prirode. Okolnost da je Pariz uspeo da sačuva svoj tradicionalan uticaj može se delimično objasniti ulogom kulturne prestonice koju je toliko dugo igrao. 

La pensée bourgeoise perdue dans la confusion systématique, la pensée marxiste profondément altérée dans les Etats ouvriers, le conservatisme règne à l’Est et à l’Ouest, principalement dans le domaine de la culture et des mœurs. Il s’affiche à Moscou, en reprenant les attitudes typiques de la petite-bourgeoisie du XIXe siècle. Il se déguise à Paris, en anarchisme, cynisme ou humour. Bien que les deux cultures dominantes soient foncièrement inaptes à s’intégrer les problèmes réels de notre temps, on peut dire que l’expérience a été poussée plus loin en Occident ; et que la zone de Moscou fait figure île région sous-développée, dans cet ordre de la production. 

Pošto je buržoaska misao izgubljena u lavirintu konfuzije, a izvorna marksistička misao izvitoperena u socijalističkim zemljama, konzervativizam caruje i na Istoku i na Zapadu, naročito u oblasti kulture i običaja. On je posebno uočljiv u Moskvi, gde preuzima tipične sitnoburžoaske stavove iz 19. veka. U Parizu je skriven i pojavljuje se pod maskom anarhizma, cinizma ili humora. Iako su obe dominantne kulture u suštini nesposobne da izađu na kraj sa stvarnim problemima našeg vremena, može se reći da su relevantna istraživanja iz oblasti kulture ipak dalje odmakla na Zapadu i da u tom pogledu moskovska zona predstavlja nerazvijeni region. 

Dans la zone bourgeoise, où a été tolérée dans l’ensemble une apparence de liberté intellectuelle, la connaissance du mouvement des idées ou la vision confuse des multiples transformations du milieu favorisent la prise de conscience d’un bouleversement en cours, dont les ressorts sont incontrôlables. La sensibilité régnante essaie de s’adapter, cour en empêchant de nouveaux changements qui lui sont, en dernière analyse, forcément nuisibles. Les solutions proposées en même temps par les courants rétrogrades se ramènent obligatoirement à trois attitudes : la prolongation des modes apportées par la crise dada-surréalisme (qui n’est que l’expression culturelle élaborée d’un état d’esprit qui se manifeste spontanément partout quand s’écroulent, après les modes de vie du passé, les raisons de vivre jusqu’alors admises) ; l’installation dans les ruines mentales ; enfin le retour loin en arrière. 

U buržoaskoj zoni, gde se, generalno gledano, toleriše privid intelektualne slobode, obaveštenost o idejnim kretanjima i nerazgovetna vizija brojnih preobražaja u društvenom okruženju, ipak omogućavaju ljudima uvid u burna zbivanja čije su pokretačke sile izmakle kontroli. Vladajuća propaganda nastoji da se prilagodi situaciji, iako se, u isti mah, opire svim promenama koje bi za nju mogle biti nepovoljne. Rešenja koja u međuvremenu nude retrogradne snage mogla bi se svesti na tri glavna stava: nastavljanje s modom proisteklom iz dadaističko-nadrealističke krize (koja je bila samo sofisticirani kulturni odraz onog stanja duha koje se uvek spontano javlja kada dođe do rušenja usvojenih pogleda na svet i ustaljenog načina života), povlačenje u mentalne ruševine i bekstvo u daleku prošlost. 

Pour ce qui est des modes persistantes, une forme diluée du surréalisme se rencontre partout. Elle a tous les goûts de l’époque surréaliste, et aucune de ses idées. La répétition est son esthétique. Les restes du mouvement surréaliste orthodoxe, à ce stade sénile-occultiste, sont aussi incapables d’avoir une position idéologique que d’inventer quoi que ce soit : ils cautionnent des charlatanismes toujours plus vulgaires, et en demandent d’autres. 

Kada je reč o prvom stavu, svuda se susrećemo s nadrealizmom u razblaženom izdanju. On poseduje sve draži nadrealističke epohe i nijednu od njenih ideja. Njegova estetika se zasniva na ponavljanju. Preostali sledbenici pravovernog nadrealističkog pokreta, koji je u ovoj fazi postao senilno okultan, podjednako su nesposobni da artikulišu neki ideološki stav, kao i da iznedre ma koju novu misao: oni poklanjaju poverenje najgorim mogućim hohštaplerima i čini se da im toga nikada nije dosta. 

L’installation dans la nullité est la solution culturelle qui s’est fait connaître avec le plus de force dans les années qui suivirent la Deuxième Guerre mondiale. Elle laisse le choix entre deux possibilités qui ont été abondamment illustrées : la dissimulation du néant au moyen d’un vocabulaire approprié ; ou son affirmation désinvolte.

Traženje pribežišta u ništavilu je kulturno opredeljenje koje je bilo najizraženije u godinama nakon Drugog svetskog rata. Ono je ostavljalo dve mogućnosti, od kojih su se za svaku mogli naći brojni primeri: prikrivanje ništavila odgovarajućom terminologijom ili njegova otvorena afirmacija. 

La première option est célèbre surtout depuis la littérature existentialiste, reproduisant, sous le couvert d’une philosophie d’emprunt, les aspects les plus médiocres de révolution culturelle des trente années précédentes ; et soutenant son intérêt, d’origine publicitaire, par des contrefaçons du marxisme ou de la psychanalyse ; ou même par des engagements et démissions politiques réitérés, à l’aveuglette. Ces procédés ont eu un très grand nombre de suiveurs, affichés ou sournois. Le durable fourmillement de la peinture abstraite, et des théoriciens qui la définissent, est un fait de même nature, d’une ampleur comparable.

Prva opcija je stekla najveću slavu s pojavom egzistencijalističke literature, koja je pod plaštom pozajmljene filozofije reprodukovala neke od najbanalnijih aspekata kulturne evolucije iz prethodnih trideset godina i uvećala svoju medijsku popularnost pomoću začina od krivotvorenog marksizma ili psihoanalize; povrh svega, potrudila da što češće obaveštava javnost o političkom angažovanju svojih predstavnika ili o njihovoj podjednako proizvoljnoj odluci da se iz te politike povuku. Tom taktikom su stekli veliki broj deklarisanih ili potajnih pristalica. Kontinuirano umnožavanje apstraktnih slika i teorijskih radova koji se njima bave moglo bi se, po svom karakteru i obimu, svrstati u istu kategoriju. 

L’affirmation joyeuse d’une parfaite nullité mentale constitue le phénomène qui est appelé, dans la néo-littérature récente, « le cynisme des jeunes romanciers de droite ». Il s’étend bien au-delà des gens de droite, des romanciers, ou de leur semi-jeunesse.

Veselo zagovaranje potpunog mentalnog utrnuća predstavlja pojavu koja se u neoliteraturi poslednjih godina naziva „cinizmom mladih romanopisaca s desnice“; ali, ono sigurno nije ograničeno samo na desničare, romanopisce ili takozvanu omladinu. 

Parmi les tendances qui réclament un retour au passé, la doctrine réa-liste-socialiste se montre la plus hardie parce qu’en prétendant s’appuyer sur les conclusions d’un mouvement révolutionnaire, elle peut soutenir dans le domaine de la création culturelle une position indéfendable. A la Conférence des musiciens soviétiques, en 1948, Andreï Jdanov montrait l’enjeu de sa répression théorique : « Avons-nous bien fait de maintenir les trésors de la peinture classique et de mettre en déroute les liquidateurs de la peinture ? Est-ce que la survivance de telles "écoles" n’aurait pas signifié la liquidation de la peinture ? » En présence de cette liquidation de la peinture, et de beaucoup d’autres liquidations, la bourgeoisie occidentale évoluée, constatant l’écroulement de tous ses systèmes de valeurs, mise sur la décomposition idéologique complète, par réaction désespérée et par opportunisme politique. Au contraire, Jdanov ― avec le goût caractéristique du parvenu ― se reconnaît dans le petit-bourgeois qui est contre la décomposition des valeurs culturelles du siècle dernier ; et ne voit rien d’autre à tenter qu’une restauration autoritaire de ces valeurs. Il est assez irréaliste pour croire que des circonstances politiques éphémères et localisées donnent le pouvoir d’escamoter les problèmes généraux d’une époque, si l’on oblige à reprendre l’étude des problèmes dépassés, après avoir exclu par hypothèse toutes les conclusions que l’Histoire a tirées de ces problèmes, en leur temps. 

Od svih ideologija koje zagovaraju povratak u prošlost, doktrina socijalističkog realizma se pokazala najžilavijom, pošto njena neodbranjiva gledišta u oblasti kulturnog stvaralaštva nalaze oslonac u navodnim iskustvima jednog revolucionarnog pokreta. Na Konferenciji sovjetskih muzičara 1948, Andrej Ždanov je otkrio prave razloge teorijske represije: „Zar nismo imali pravo kada smo sačuvali remek dela klasičnog slikarstva i stali na put njegovim likvidatorima? Zar opstanak takvih ’škola’ ne bi značio smrt slikarstva?“ Suočena s takvom likvidacijom slikarstva (kao i sa mnogim drugim likvidacijama) i konstatujući raspad svih vrednosnih sistema, napredna zapadna buržoazija stavlja svoj ulog na potpunu ideološku dezintegraciju, bilo iz očajanja, bilo iz prostog političkog oportunizma. Za razliku od nje, Ždanov – sa umetničkim ukusom tipičnim za jednog skorojevića – zastupa stanovište malograđanina koji se protivi uništavanju kulturnih vrednosti iz prethodnog veka i jedini izlaz nalazi u autoritarnoj restauraciji tih vrednosti. On je dovoljno neobjektivan da bi poverovao kako će mu kratkotrajne političke okolnosti lokalnog karaktera omogućiti da izbegne odgovor na opšte probleme epohe samo ako primora ljude da se iznova bave izučavanjem prevaziđenih problema i zaborave sve zaključke koje je iz tih problema istorija svojevremeno izvukla. 

La propagande traditionnelle des organisations religieuses, et principalement du catholicisme, est proche, par la forme et quelques aspects du contenu, de ce réalisme-socialiste. Par une propagande invariable, le catholicisme défend une structure idéologique d’ensemble qu’il est seul, parmi les forces du passé, à posséder encore. Mais pour ressaisir les secteurs, de plus en plus nombreux, qui échappent à son influence, l’Église catholique poursuit, parallèlement à sa propagande traditionnelle, une mainmise sur les formes culturelles modernes, principalement parmi celles qui relèvent de la nullité théoriquement compliquée ― la peinture dite informelle, par exemple. Les réactionnaires catholiques ont en effet cet avantage, par rapport aux autres tendances bourgeoises, qu’étant assurés d’une hiérarchie de valeurs permanentes, il leur est d’autant plus facile de pousser gaiement la décomposition à l’extrême dans la discipline ou ils se distinguent. 

Tradicionalna propaganda verskih organizacija, a naročito katoličke crkve, po svojoj formi i još nekim aspektima svog sadržaja, ne razlikuje se mnogo od socijalističkog realizma. Katolicizam nepromenjenom propagandom brani unitarnu ideološku strukturu, koju jedino on, od svih snaga iz prošlosti, još uvek poseduje. Ipak, da bi povratila u svoje okrilje sve brojnije sektore društva koji izmiču njenom uticaju, katolička crkva se uz tradicionalnu propagandu sve više oslanja na moderne kulturne forme, a posebno na one koje na najbolji način odslikavaju zamršeno teorijsko ništavilo – slikarstvo enformela, na primer. Katolički reakcionari imaju tu prednost u odnosu na predstavnike drugih buržoaskih tendencija što su sigurni u postojanje hijerarhije večnih vrednosti, pa im je utoliko lakše da bezbrižno podstiču procese dezintegracije u svakoj od disciplina kojih se dohvate. 

L’aboutissement présent de la crise de la culture moderne est la décomposition idéologique. Rien de nouveau ne peut plus se bâtir sur ces ruines, et le simple exercice de l’esprit critique devient impossible, tout jugement se heurtant aux autres, et chacun se référant à des débris de systèmes d’ensemble désaffectés, ou à des impératifs sentimentaux personnels. 

Kriza moderne kulture dovela je do potpune dekompozicije ideologija. Na tim ruševinama se više ništa ne može sagraditi. Kritičko razmišljanje je postalo nemoguće, jer svako gledište dolazi u koliziju s drugim gledištima, pri čemu se svaki pojedinac poziva na fragmente istrošenih sistema ili samo sledi lične sklonosti. 

La décomposition a tout gagné. On n’en est plus à voir l’emploi massif de la publicité commerciale influencer toujours davantage les jugements sur la création culturelle, ce qui était un processus ancien. On vient de parvenir à un point d’absence idéologique où seule agit l’activité publicitaire, à l’exclusion de tout jugement critique préalable, mais non sans entraîner un réflexe conditionné du jugement critique. Le jeu complexe des techniques de vente en vient à créer, automatiquement, et à la surprise générale des professionnels, des pseudo-sujets de discussion culturelle. C’est l’importance sociologique du phénomène Sagan-Drouet, expérience menée à bien en France dans les trois dernières années, et dont le retentissement aurait même passé les limites de la zone culturelle axée sur Paris, en provoquant de l’intérêt dans les Etats ouvriers. Les juges professionnels de la culture, en présence du phénomène Sagan-Drouet, sentent le résultat imprévisible de mécanismes qui leur échappent, et l’expliquent généralement par les procédés de réclame du cirque. Mais à cause de leur métier, ils se trouvent forcés de s’opposer, par des fantômes de critiques, au sujet de ces fantômes d’œuvres (une œuvre dont l’intérêt est Inexplicable constitue d’ailleurs le plus riche sujet pour la critique confusionniste bourgeoise).

Dekompozicija se može uočiti svuda oko nas. Nije reč samo o sve masovnijem korišćenju ekonomske propagande radi formiranja sudova o kulturnom stvaralaštvu – takva taktika već pripada prošlosti. Došli smo do tačke gde je ideologija odsutna i gde je ekonomska propaganda jedini aktivni faktor, do tačke na kojoj se ukida svako kritičko rasuđivanje ili se ono pretvara u običan uslovni refleks. Složeno funkcionisanje tehnika prodaje je svojim uspesima iznenadilo čak i proverene stručnjake marketinga, jer je u oblasti kulture uspelo da nametne raspravu o nekim pseudotemama. U tome se ogleda sociološki značaj fenomena Sagan-Drue, uspešnog eksperimenta koji se u Francuskoj izvodi već tri godine i čiji se odjek preneo van granica pariske kulturne zone, budeći interesovanje u socijalističkim zemljama. Profesionalni arbitri iz oblasti kulture, koji fenomen Sagan-Drue smatraju nepredvidljivim učinkom nekih mehanizama o čijem funkcionisanju nemaju blagog pojma, po pravilu ga objašnjavaju intenzivnom reklamnom kampanjom u masovnim medijima. Ipak, njihova profesija ih obavezuje da u javnosti istupe s nekim fiktivnim kritikama te fikcije (ne zaboravimo da delo čiji se uspeh ne može objasniti predstavlja najzahvalniju temu za buržoaske kritičare zadužene za stvaranje konfuzije).

Ils restent forcément inconscients du fait que les mécanismes intellectuels de la critique leur avaient échappé longtemps avant que des mécanismes extérieurs ne viennent exploiter ce vide. Ils se défendent de reconnaître en Sagan-Drouet le revers ridicule du changement des moyens d’expression en moyen d’action sur la vie quotidienne. Ce processus de dépassement a rendu la vie de l’auteur de plus en plus importante relativement à son œuvre. Puis, la période des expressions importantes étant parvenue à sa réduction ultime, il n’est resté de possibilité d’importance que dans le personnage de l’auteur qui, justement, ne pouvait plus rien avoir de notable que son âge, un vice à la mode, un ancien métier pittoresque. 

Sasvim prirodno, oni ostaju blaženo nesvesni činjenice da su intelektualnih mehanizama za kritičko mišljenje bili lišeni mnogo pre no što su spoljašnji mehanizmi odlučili da im tu prazninu popune. Oni odbijaju da se suoče s činjenicom da je fenomen Sagan-Drue samo komično naličje preobražaja sredstava izraza u sredstvo delovanja na svakodnevni život. Usled tog procesa transformacije, život nekog pisca postaje relativno značajniji od njegovog dela. Pošto su danas značajni iskazi ionako svedeni na najmanju moguću meru, preostalo je samo da se neki značaj otkrije u ličnosti pisca, koji takođe nema nikakvih uočljivijih kvaliteta, osim svojih godina, nekog pomodnog poroka ili živopisnog hobija. 

L’opposition qu’il faut maintenant unir contre la décomposition idéologique ne doit d’ailleurs pas s’attacher à critiquer les bouffonneries qui se produisent dans les formes condamnées, comme la poésie ou le roman. Il faut critiquer les activités importantes pour l’avenir, celles dont nous devons nous servir. C’est un signe plus grave de la décomposition idéologique actuelle, que de voir la théorie fonctionnaliste de l’architecture se fonder sur les conceptions les plus réactionnaires de la société et de la morale. C’est-à-dire qu’à des apports partiels passagèrement valables du premier Bauhaus ou de l’école de Le Corbusier s’ajoute en contrebande une notion excessivement arriérée de la vie et de son cadre. 

Opozicija, koja bi se sada morala ujediniti u borbi protiv ideološke dekompozicije, ne bi trebalo da gubi vreme na kritiku nekih priglupih dela koja se javljaju u otpisanim formama, kao što su poezija ili roman. Treba kritikovati one aktivnosti koje su od značaja za budućnost, aktivnosti kojima ćemo i sâmi morati da se služimo. Mnogo ozbiljniji simptom trenutne ideološke dekompozicije je činjenica da se funkcionalistička teorija arhitekture danas zasniva na najreakcionarnijim shvatanjima društva i morala; to znači da su privremeno i delimično validni doprinosi izvornog Bauhausa ili Le Korbizjeove škole izopačeni, kako bi poslužili propagiranju krajnje nazadnih pogleda na život i okvire u kojima se on odvija. 

Cependant tout indique, depuis 1956, que nous encrons dans une nouvelle phase de la lutte ; et qu’une poussée des forces révolutionnaires, se heurtant sur tous les fronts aux plus désespérants obstacles, commence à changer les conditions de la période précédente. On peut voir en même temps le réalisme-socialiste commencer à reculer dans les pays du camp anticapitaliste, avec la réaction staliniste qui l’avait produit ; la culture Sagan-Drouet marquer un stade probablement indépassable de la décadence bourgeoise ; enfin une relative prise de conscience, en Occident, de l’épuisement des expédients culturels qui ont servi depuis la fin de la Deuxième Guerre mondiale. La minorité avant-gardiste peut retrouver une valeur positive. 

Ipak, sve ukazuje na činjenicu da smo posle 1956. ušli u novu fazu borbe i da pod pritiskom revolucionarnih snaga, koje se suočavaju sa očajničkim otporom na svim frontovima, postepeno počinju da se menjaju društveni uslovi iz prethodnog perioda. Vidimo da je u antikapitalističkim zemljama socijalistički realizam u povlačenju, zajedno sa reakcionarnim staljinizmom koji ga je i proizveo; s druge strane, čini se da je na Zapadu kultura tipa Sagan-Drue predstavljala završnu fazu buržoaske dekadencije – sve više raste spoznaja o istrošenosti kulturnih modela koji su bili u opticaju od završetka Drugog svetskog rata. Avangardna manjina je najzad u stanju da iznova otkrije pozitivne vrednosti.  


Rôle des tendances minoritaires dans la période de reflux

Uloga manjinskih grupacija u periodu revolucionarne stagnacije

 

Le reflux du mouvement révolutionnaire mondial, qui est manifeste quelques années après 1920 et qui va s’accentuant jusqu’aux approches de 1950, est suivi, avec un décalage de cinq ou six ans, par un reflux des mouvements qui ont essayé d’affirmer des nouveautés libératrices dans la culture et dans la vie quotidienne. L’importance idéologique et matérielle de tels mouvements diminue sans cesse, jusqu’à un point d’isolement total dans la société. Leur action, qui dans des conditions plus favorables peut entraîner un renouvellement brusque du climat affectif, s’affaiblit jusqu’à ce que les tendances conservatrices parviennent à lui interdire toute pénétration directe dans le jeu truqué de la culture officielle. Ces mouvements, éliminés de leur rôle dans la production des valeurs nouvelles, en viennent à constituer une armée de réserve du travail intellectuel, où la bourgeoisie peut puiser des individus qui ajouteront des nuances inédites à sa propagande.

Jenjavanje svetskog revolucionarnog pokreta, do kojeg je došlo posle 1920. i koje je postajalo sve uočljivije tokom naredne tri decenije, bilo je praćeno, s kašnjenjem od pet-šest godina, malaksavanjem pokreta koji su nastojali da afirmišu slobodarske inovacije u kulturi i svakodnevnom životu. Ideološki i praktični značaj takvih pokreta neprestano se smanjivao, sve dok nisu u potpunosti marginalizovani. Njihovo delovanje, koje bi u povoljnijim okolnostima dovelo do naglog osveženja emotivne klime, u tolikoj meri je oslabilo, da su konzervativne snage uspele da im u potpunosti onemoguće pristup društvenoj areni, u kojoj se lažiranima igrama kreira zvanična kultura. Izgubivši vodeću ulogu u kreiranju novih vrednosti, ti pokreti sada sačinjavaju rezervnu armiju intelektualnih radnika, iz čijih redova buržoazija po volji bira one pojedince koji će najbolje doprineti njenoj propagandi.

À ce point de dissolution, l’importance de l’avant-garde expérimentale dans la société est apparemment inférieure à celle des tendances pseudomodernistes qui ne se donnent aucunement la peine d’afficher une volonté de changement, mais qui représentent, avec de grands moyens; la face moderne de la culture admise. Cependant, tous ceux qui ont une place dans la production réelle de la culture moderne, et qui découvrent leurs intérêts en tant que producteurs de cette culture, d’autant plus vivement qu’ils sont réduits à une position négative, développent à partir de ces données une conscience qui fait forcément défaut aux comédiens modernistes de la société finissante. L’indigence de la culture admise, et son monopole sur les moyens de production culturelle, entraînent une indigence proportionnelle de la théorie et des manifestations de l’avant-garde. Mais c’est seulement dans cette avant-garde que se constitue insensiblement une nouvelle conception révolutionnaire de la culture. Cette nouvelle conception doit s’affirmer au moment où la culture dominante et les ébauches de culture oppositionnelle parviennent au point extrême de leur séparation, et de leur impuissance réciproque. 

U ovoj fazi opšteg rasipanja, društveni značaj eksperimentalne avangarde se naizgled ne može uporediti sa značajem pseudomodernističkih tendencija, koje se čak i ne pretvaraju da insistiraju na nekim promenama, već se zadovoljavaju time da reprezentuju moderno, medijski promovisano lice prihvaćene kulture. Ipak, svi koji aktivno učestvuju u stvaranju moderne kulture i kojima je zaista stalo da budu njeni stvaraoci (utoliko pre što je njihova uloga u tom procesu čisto negativne prirode), na temelju toga stiču uvid u pravo stanje stvari, uvid kojeg su modernistički predstavnici društva na samrti nužno lišeni. Siromaštvo opšteprihvaćene kulture i njen monopol nad sredstvima za kulturnu proizvodnju doveli su do srazmernog osiromašenja avangardne teorije i njenih izraza. Ipak, jedino se unutar te avangarde neprimetno formira novi revolucionarni koncept kulture. Danas, u času kada su dominantna kultura i začeci one opozicione dospeli do krajnje granice razdvojenosti i nemoći, taj novi koncept bi se morao potvrditi na delu.

L’histoire de la culture moderne dans la période de reflux révolutionnaire est ainsi l’histoire de la réduction théorique et pratique du mouvement de renouvellement, jusqu’à la ségrégation des tendances minoritaires ; et jusqu’à la domination sans partage de la décomposition.

Istorija moderne kulture u periodu revolucionarne oseke istovremeno je i istorija teorijskog i praktičnog neuspeha reformističkog pokreta, koji za posledicu ima izolovanje manjinskih grupacija i stanje sveopšte dekompozicije. 

Entre 1930 et la Deuxième Guerre mondiale on assiste au déclin continu du surréalisme en tant que force révolutionnaire, en même temps qu’à l’extension de son influence très au-delà de son contrôle. L’après-guerre entraîne la liquidation rapide du surréalisme par les deux éléments qui ont brisé son développement vers 1930 : le manque de possibilités de renouvellement théorique, et le reflux de la révolution, se traduisant par la réaction politique et culturelle dans le mouvement ouvrier.
Ce deuxième élément est immédiatement déterminant, par exemple, dans la disparition du groupe surréaliste de Roumanie. 

U razdoblju od 1930. do Drugog svetskog rata prisustvovali smo kontinuiranom slabljenju nadrealističkog pokreta kao revolucionarne snage, dok se istovremeno njegov uticaj toliko proširio da mu je izmakao kontroli. U posleratnom periodu je došlo do brze likvidacije nadrealizma, pod uticajem dva faktora koji su zaustavili njegov razvoj još 1930: to su bili nemogućnost teorijske obnove i gašenje revolucije; ti faktori su se ogledali i u političkoj i kulturnoj reakciji unutar radničkog pokreta. Drugi faktor je, na primer, odigrao presudnu ulogu u raspadu rumunske nadrealističke grupe.

Au contraire, c’est surtout le premier de ces éléments qui condamne à un éclatement rapide le mouvement surréaliste-révolutionnaire en France et en Belgique. Sauf eh Belgique, où une fraction venue du surréalisme s’est maintenue sur une position expérimentale valable, toutes les tendances surréalistes éparses dans le monde ont rejoint le camp de l’idéalisme mystique. Ralliant une partie du mouvement surréaliste-révolutionnaire, une « Internationale des artistes expérimentaux » ― qui publiait la revue Cobra, Copenhague-Bruxelles-Amsterdam ― fut constituée entre 1949 et 1951 au Danemark, en Hollande et en Belgique ; puis étendue à l’Allemagne. Le mérite de ces groupes fut de comprendre qu’une telle organisation est exigée par la complexité et Retendue des problèmes actuels. Mais le manque de rigueur idéologique, l’aspect principalement plastique de leurs recherches, l’absence surtout d’une théorie d’ensemble des conditions et des perspectives de leur expérience entraînèrent leur dispersion. 

Opet, prvi faktor je doveo do brzog osipanja nadrealističko-revolucionarnog pokreta u Francuskoj i Belgiji. Sa izuzetkom Belgije, gde je jedna frakcija nadrealističke orijentacije uspela da ostane na validnim eksperimentalnim pozicijama, sve nadrealističke tendencije širom sveta prišle su taboru mističkog idealizma.
Pristalice nadrealističko-revolucionarnog pokreta iz Danske, Holandije i Belgije su u periodu 1949-1951. formirale „Internacionalu eksperimentalnih umetnika“; izdavali su časopis „Kobra“ (KOpenhagen-BRisel-Amsterdam), a njihove aktivnosti su se uskoro proširile i na Nemačku. Ove grupe su značajne zbog toga što su shvatile da je takav vid organizovanja postao nužan usled obima i složenosti savremenih problema. Ipak, nedovoljno čvrsti ideološki stavovi, ograničenost na eksperimente u plastičnoj formi, a nadasve nedostatak sveobuhvatne teorije o prirodi i ciljevima njihovog istraživanja, doveli su do raspada grupe.

Le lettrisme, en France, était parti d’une opposition complète à tout le mouvement esthétique connu, dont il analysait justement le dépérissement constant. Se proposant la création ininterrompue de nouvelles formes, dans tous les domaines, le groupe lettriste, entre 1946 et 1952, entretint une agitation salutaire. Mais, ayant généralement admis que les disciplines esthétiques devaient prendre un nouveau départ dans un cadre général similaire à l’ancien, cette erreur idéaliste limita ses productions à quelques expériences dérisoires. En 1952, la gauche lettriste s’organisa en « Internationale lettriste », et expulsa la fraction attardée. Dans l’Internationale lettriste se poursuivit, à travers de vives luttes de tendances, la recherche de nouveaux procédés d’intervention dans la vie quotidienne. En Italie, à l’exception du groupe expérimental antifonctionnaliste qui forma en 1955 la plus solide section du Mouvement international pour un Bauhaus imaginiste, les tentatives de formation d’avant-gardes rattachées aux vieilles perspectives artistiques ne parvinrent même pas à une expression théorique. 

Letrizam je u Francuskoj započeo beskompromisnim suprotstavljanjem svim poznatim estetskim pokretima čije je bankrotstvo u celosti razobličio. Odredivši sebi za cilj neprekidno stvaranje novih formi u svim oblastima, letristička grupa se od 1946-1952. bavila aktivnostima koje su imale izuzetno blagotvoran učinak. Međutim, članovi grupe su većinom podrazumevali da bi nove estetske discipline mogle da nastati iz okvira veoma sličnih pređašnjim, pa se usled te idealističke greške njihovo stvaranje ograničilo na neke tričave eksperimente. Godine 1952, levo orijentisani letristi organizovali su se u „Letrističku internacionalu“ i proterali iz svojih redova nazadnu frakciju. U Letrističkoj internacionali se, uz povremene sukobe pristalica različitih mišljenja, nastavilo sa istraživanjem novih načina intervencija na svakodnevnom životu.
U Italiji, sa izuzetkom eksperimentalne antifunkcionalističke grupe, koja je 1955. osnovala najjaču sekciju Međunarodnog pokreta za imažinistički Bauhaus, pokušaji formiranja nove avangarde ostali su vezani za prevaziđene umetničke koncepte i nisu uspeli da osiguraju zadovoljavajuću teorijsku podlogu.

Cependant, des Etats-Unis au Japon, dominait le suivisme de la culture occidentale, dans ce qu’elle a d’anodin et de vulgarisé (l’avant-garde des Etats-Unis, qui a coutume de se rassembler dans la colonie américaine de Paris, s’y trouve isolée du point de vue idéologique, social, et même écologique, dans le plus plat conformisme). Les productions des peuples qui sont encore soumis à un colonialisme culturel ― causé souvent par l’oppression politique ― alors même qu’elles sont progressives dans leur pays, ont un rôle réactionnaire dans les centres culturels avancés. 

U istom periodu, najbezazleniji aspekti zapadne kulture namenjeni širokim masama slepo su podražavani širom sveta, od Sjedinjenih Država do Japana. (Američka avangarda, koja se po navici okuplja u američkoj koloniji u Parizu, živi tamo na krajnje konformistički način, izolovana u ideološkom, društvenom, čak i ekološkom pogledu od svega što se oko nje dešava.) Stvaralaštvo u zemljama koje su još izložene kulturnom kolonijalizmu (koji je često posledica političke represije), iako progresivno u lokalnim okvirima, igra reakcionarnu ulogu u kulturnim centrima razvijenih zemalja. 

En effet les critiques qui ont lié toute leur carrière à des références dépassées avec les anciens systèmes de création, feignent de trouver des nouveautés selon leur cœur dans le cinéma grec ou le roman guatémaltèque. Ils recourent ainsi à un exotisme, qui se trouve être anti-exotique puisqu’il s’agit de la réapparition de vieilles formes exploitées avec retard dans d’autres nations, mais qui a bien la fonction principale de l’exotisme : la fuite hors des conditions réelles de la vie et de la création. Dans les Etats ouvriers, seule l’expérience menée par Brecht à Berlin est proche, par sa mise en question de la notion classique de spectacle, des constructions qui nous importent aujourd’hui. Seul Brecht a réussi à résister à la sottise du réalisme-socialiste au pouvoir. Maintenant que le réalisme-socialiste se disloque, on peut tout attendre de l’irruption révolutionnaire des intellectuels des États ouvriers dans les vrais problèmes de la culture moderne. Si le jdanovisme a été l’expression la plus pure, non seulement de la dégénérescence culturelle du mouvement ouvrier, mais également de la position culturelle conservatrice dans le monde bourgeois, ceux qui en ce moment, à l’Est, se dressent contre le jdanovisme ne pourront pas le faire, quelles que soient leurs intentions subjectives, en faveur d’une plus grande liberté créative qui serait seulement, par exemple, celle de Cocteau. Le sens objectif d’une négation du jdanovisme, il faut bien voir que c’est la négation de la négation jdanoviste de la « liquidation ». Le seul dépassement possible du jdanovisme sera l’exercice d’une liberté réelle, qui est la connaissance de la nécessité présente. 

Kritičari koji su celu svoju karijeru izgradili na povlađivanju anahronim sistemima vrednosti, pretvaraju se da nalaze nešto novo i njima blisko u grčkim filmovima ili gvatemalskim romanima; to nešto je egzotizam antiegzotičnog, obnova starih formi koje su već davno eksploatisane u drugim zemljama; ali, taj egzotizam obavlja glavnu funkciju svakog egzotizma: omogućava zatvaranje očiju pred realnim društvenim uslovima u kojima se odvijaju život i stvaralaštvo.
U socijalističkim zemljama, samo su Brehtovi eksperimenti u Berlinu po svom preispitivanju klasičnog pojma spektakla bliski onim konstrukcijama koje smatramo važnim. Samo je Breht uspeo da se odupre gluposti vladajućeg socijalističkog realizma.
Danas, kada se socijalistički realizam raspada, od intelektualaca iz socijalističkih zemalja možemo očekivati da se na revolucionaran način uhvate u koštac s pravim problemima moderne kulture. Ako je ždanovizam predstavljao najčistiji oblik ne samo kulturne degeneracije radničkog pokreta već i konzervativnog kulturnog stava u buržoaskom svetu, oni koji danas na Istoku ustaju protiv ždanovizma – ma kakve bile njihove lične pobude – neće više moći da to učine samo u ime neke veće kreativne slobode, na primer, Koktoovog tipa. Negiranje ždanovizma objektivno znači negaciju ždanovističke negacije „likvidacija“. Jedini mogući način da se ždanovizam prevaziđe biće stvarno praktikovanje slobode, koja se ogleda u spoznaji aktuelnih nužnosti.

Ici, de même, les années qui viennent de passer n’ont été, tout au plus, qu’une période de résistance confuse au règne confus de la sottise rétrograde. Nous n’étions pas tant. Mais nous ne devons pas nous attarder sur les goûts, ou les petites trouvailles de cette période. Les problèmes de la création culturelle ne peuvent plus être résolus qu’en relation avec une nouvelle avance de la révolution mondiale. 

I ovde su protekle godine, u najboljem slučaju, bile period smetenog pružanja otpora podjednako smetenoj vladavini reakcionarne gluposti. Nije nas bilo mnogo koji smo joj se stvarno suprotstavljali. Ali, ne bi trebalo da se zadržavamo na ličnim afinitetima ili trivijalnim otkrićima iz tog perioda. Problem kulturnog stvaralaštva od sada će biti rešavan samo u povezanosti s napredovanjem svetske revolucije. 


Plate-forme d'une opposition provisoire

Platforma privremene opozicije


Une action révolutionnaire dans la culture ne saurait avoir pour but de traduire ou d’expliquer la vie, mais de l’élargir. Il faut faire reculer partout le malheur. La révolution n’est pas toute dans la question de savoir à quel niveau de production parvient l’industrie lourde, et qui en sera maître. Avec l’exploitation de l’homme doivent mourir les passions, les compensations et les habitudes qui en étaient les produits. 

Revolucionarna akcija u kulturi ne bi smela da ima za cilj opisivanje ili tumačenje života, već njegovu ekspanziju. Beda i nesreća se moraju napadati na svim frontovima. Revolucija se ne iscrpljuje time što će se dati odgovor na pitanje koliki je nivo proizvodnje u teškoj industriji ili ko njome upravlja. Ona mora da ukine ne samo eksploataciju čoveka, već i sve one strasti, kompenzacije i navike koje je ta eksploatacija proizvela.

Il faut définir de nouveaux désirs, en rapport avec les possibilités d’aujourd’hui. Il faut déjà, au plus fort de la lutte entre la société actuelle et les forces qui vont la détruire, trouver les premiers éléments d’une construction supérieure du milieu, et de nouvelles conditions de comportement. Ceci à titre d’expérience, comme de propagande. Tout le reste appartient au passé, et le sert. 

Treba definisati nove želje koje će biti u skladu sa aktuelnim mogućnostima. Već koliko danas, u jeku borbe između postojećeg društva i snaga koje će ga uništiti, trebalo bi otkriti prve elemente za neku bolju konstrukciju okruženja i nove vidove ponašanja – kao praktična iskustva i kao materijal za propagandu. Sve ostalo pripada prošlosti i služi njenim ciljevima. 

Il faut entreprendre maintenant un travail collectif organisé, tendant à un emploi unitaire de tous les moyens de bouleversement de la vie quotidienne. C’est-à-dire que nous devons d’abord reconnaître l’interdépendance de ces moyens, dans la perspective d’une plus grande domination de la nature, d’une plus grande liberté.: ― Nous devons construire des ambiances nouvelles qui soient à la fois le produit et l’instrument de comportements nouveaux. Pour ce faire, il faut utiliser empiriquement, au départ, les démarches quotidiennes et:les formes culturelles qui existent actuellement, en leur contestant toute valeur propre. Le critère même de nouveauté, d’invention formelle, a perdu son sens dans le cadre traditionnel d’un art, c’est-à-dire d’un moyen fragmentaire insuffisant, dont les rénovations partielles sont périmées d’avance ― donc impossibles. 

Sada moramo organizovati kolektivni rad koji će na unitaran način iskoristiti sva sredstva u cilju revolucionisanja svakodnevnog života. Za početak, moramo shvatiti uzajamnu povezanost tih sredstava u kontekstu ostvarivanja veće slobode i veće kontrole nad prirodom. Potrebno je konstruisati nove ambijente koji će u isti mah biti proizvod i oruđe novih oblika ponašanja. Da bi se to postiglo, u početku bi se empirijski trebalo osloniti na uobičajene procedure i postojeće kulturne forme, odričući im pri tom svaku inherentnu vrednost. I sâm pojam nekog formalnog izuma ili inovacije izgubio je svako značenje unutar tradicionalnih okvira umetnosti, budući da se ona sastoji od nedovoljnih, fragmentarnih formi, čija je delimična obnova unapred osuđena na neuspeh i zato neizvodljiva. 

Nous ne devons pas refuser la culture moderne, mais nous en emparer, pour la nier. Il ne peut y avoir d’intellectuel révolutionnaire s’il ne reconnaît la révolution culturelle devant laquelle nous nous trouvons. Un intellectuel créateur ne peut être révolutionnaire en soutenant simplement la politique d’un parti, serait-ce par des moyens originaux, mais bien en travaillant, au côté des partis, au changement nécessaire de toutes les superstructures culturelles. De même, ce qui détermine en dernier ressort la qualité d’intellectuel bourgeois, ce n’est ni l’origine sociale, ni la connaissance d’une culture ― point de départ commun de la critique et de la création -, c’est un rôle dans la production des formes historiquement bourgeoises de la culture. Les: auteurs à Opinions politiques révolutionnaires, quand la critique littéraire bourgeoise les félicite, devraient chercher quelles fautes ils ont commises. 

Ne bismo smeli da se olako odreknemo kulture; moramo je prisvojiti kako bismo je bolje negirali. Niko nema pravo da se nazove revolucionarnim intelektualcem ukoliko ne uviđa neophodnost kulturne revolucije koja nam predstoji. Intelektualni stvaralac nikada neće postati revolucionar ako se bude zadovoljavao time da sledi politiku neke partije, makar to činio na krajnje originalan način; on će to postati samo vanpartijskim radom na nužnom preobražaju svih kulturnih superstruktura. Na isti način, ono što u krajnjoj liniji određuje buržoaskog intelektualca nije ni njegovo društveno poreklo, niti opšta kultura (takvo znanje može poslužiti i kao osnova za kritiku date kulture ili za kreativan rad unutar nje), već njegova uloga u proizvodnji buržoaske istorijske forme kulture. Pisci revolucionarnih političkih uverenja koji uživaju naklonost buržoaskih književnih kritičara trebalo bi da se zapitaju u čemu su pogrešili.

L’union de plusieurs tendances expérimentales pour un front révolutionnaire dans la culture, commencée au congrès tenu à Alba, en Italie, à la fin de 1956, suppose que nous ne négligions pas trois facteurs importants. 

Objedinjavanje više eksperimentalnih tendencija u jedinstven revolucionarno kulturni front, započeto na kongresu u Albi, u Italiji, krajem 1956, pokazalo je da nismo zapostavili tri bitna faktora. 

Tout d’abord, il faut exiger un accord complet des personnes et des groupes qui participent à cette action unie, et ne pas faciliter cet accord en permettant qu’ils s’en dissimulent certaines conséquences. On doit tenir à l’écart les plaisantins, ou les arrivistes qui ont l’inconscience de vouloir arriver par une telle voie. 

Pre svega, moramo insistirati na potpunoj saglasnosti svih pojedinaca i grupa koje učestvuju u ovoj zajedničkoj akciji, ali ne smemo dopustiti da se ta saglasnost postigne olako, prikrivanjem izvesnih razmimoilaženja u stavovima. Treba se kloniti šaljivdžija i karijerista koji su dovoljno glupi da bi poverovali kako bi na taj način mogli ostvariti neke lične ambicije. 

Ensuite, il faut rappeler que si toute attitude réellement expérimentale est utilisable, l’emploi abusif de ce mot a très souvent tenté de justifier une action artistique dans une structure actuelle, c’est-à-dire trouvée auparavant par d’autres. La seule démarche expérimentale valable se fonde sur la critique exacte des conditions existantes, et leur dépassement délibéré. Il faut signifier une fois pour toutes que l’on ne saurait appeler création ce qui n’est qu’expression personnelle dans le cadre de moyens créés par d’autres. La création n’est pas l’arrangement des objets et des formes, c’est l’invention de nouvelles lois sur cet arrangement. 

Podsećamo da je reč „eksperimentalno“ (iako je svako istinski eksperimentalno ponašanje prihvatljivo) često bila zloupotrebljena da bi se opravdalo umetničko delovanje unutar neke od postojećih struktura. Jedini validan eksperimentalni postupak zasniva se na egzaktnoj kritici postojećih društvenih uslova i njihovom promišljenom prevazilaženju. Trebalo bi jednom zauvek shvatiti da se kreacijom ne može nazvati nešto što predstavlja samo lični izraz smešten u okvir koji je osmislio neko drugi. Stvaranje nije puki raspored objekata i formi; to je otkrivanje novih zakonitosti njihovog rasporeda. 

Enfin, il faut liquider parmi nous le sectarisme, qui s’oppose à l’unité d’action avec des alliés possibles, pour des buts définis, qui empêche le noyautage d’organisations parallèles. L’internationale lettriste, entre 1952 et 1955, après quelques épurations nécessaires, s’est orientée continuellement vers une sorte de rigueur absolue menant à un isolement et une inefficacité également absolus, et favorisant à la longue un certain immobilisme, une dégénérescence de l’esprit de critique et de découverte. Il faut dépasser définitivement cette conduite sectaire en faveur d’actions réelles. Sur ce seul critère nous devons rejoindre ou quitter des camarades. Naturellement ceci ne veut pas dire que nous devons renoncer aux ruptures, comme tout le monde nous y invite. Nous pensons au contraire qu’il faut aller encore plus loin dans la rupture avec les habitudes et les personnes. 

Najzad, trebalo bi iskoreniti sektaštvo u našim redovima, pošto ono ometa formiranje zajedničkog fronta s potencijalnim saveznicima, u cilju ostvarenja specifičnih ciljeva i sprečava naše infiltriranje u paralelne organizacije. Letristička internacionala se u periodu od 1952-1955, posle nekoliko nužnih čistki, trajno opredelila za određeni oblik apsolutne isključivosti, što ju je odvelo u podjednako apsolutnu izolaciju i učinilo apsolutno neefikasnom, a na duži rok je pogodovalo izvesnoj učmalosti, opadanju kritičkog i stvaralačkog duha. Takvo sektaško ponašanje se definitivno mora odbaciti i zameniti praktičnim delovanjem. To bi trebalo da bude jedini kriterijum za zbližavanje ili raskidanje s drugovima. Naravno, to ne znači da treba zazirati od raskida, u šta bi mnogi želeli da nas ubede. Naprotiv, smatramo da je nužno ići još dalje u raskidanju s navikama i ličnostima. 

Nous devons définir collectivement notre programme et le réaliser d’une manière disciplinée, par tous les moyens, même artistiques. 

Potrebno je da zajednički definišemo program i da ga ostvarimo na disciplinovan način, koristeći se svim sredstvima, ne isključujući ni ona umetnička. 


Vers une internationale situationniste

Ka situacionističkoj internacionali


Notre idée centrale est celle de la construction de situations, c’est-à-dire la construction concrète d’ambiances momentanées de la vie, et leur transformation en une qualité passionnelle supérieure. Nous devons mettre au point une intervention ordonnée sur les facteurs complexes de deux grandes composantes en perpétuelle interaction : le décor matériel de la vie ; les comportements qu’il entraîne et qui le bouleversent. 

Naša glavna ideja je konstruisanje situacija, odnosno, konkretno konstruisanje prolaznih životnih ambijenata i njihov kvalitativni preobražaj u uzbudljive gradske celine. Moramo usavršiti sistematsku intervenciju na složenim faktorima dvaju važnih segmenata koji se nalaze u stalnoj interakciji: materijalnom životnom okruženju i ponašanjima koje to okruženje indukuje i radikalno ga menja. 

Nos perspectives d’action sur le décor aboutissent, dans leur dernier développement, à la conception d’un urbanisme unitaire. L’urbanisme unitaire se définit premièrement par l’emploi de l’ensemble des arts et des techniques, comme moyens concourant à une composition intégrale du milieu. Il faut envisager cet ensemble comme infiniment plus étendu que l’ancien empire de l’architecture sur les arts traditionnels, ou que l’actuelle application occasionnelle à l’urbanisme anarchique de techniques spécialisées, ou d’investigations scientifiques comme l’écologie. 

Perspektive naše akcije na okruženju zapravo se svode na koncepciju unitarnog urbanizma. Unitarni urbanizam definišemo kao korišćenje svih umetničkih i tehničkih sredstava u cilju postizanja celovite kompozicije okruženja. Takva objedinjena celina trebalo bi da bude neuporedivo delotvornija u odnosu na pređašnju dominaciju arhitekture nad tradicionalnim umetnostima, na aktuelni vid sporadične primene specijalizovanih tehnologija na anarhični urbanizam ili na neku formu naučnog pristupa, kao što je ekologija. 

L’urbanisme unitaire devra dominer aussi bien, par exemple, le milieu sonore que la distribution des différentes variétés de boisson ou de nourriture. Il devra embrasser la création de formes nouvelles et le détournement des formes connues de l’architecture et de l’urbanisme ― également le détournement de la poésie ou du cinéma anciens. L’art intégral, dont on a tant parlé, ne pouvait se réaliser qu’au niveau de l’urbanisme. Mais il ne saurait plus correspondre à aucune des définitions traditionnelles de l’esthétique. Dans chacune de ses villes expérimentales, l’urbanisme unitaire agira par un certain nombre de champs de forces, que nous pouvons momentanément désigner par le terme classique de quartier. Chaque quartier pourra tendre à une harmonie précise, et en rupture avec les harmonies voisines ; ou bien pourra jouer sur un maximum de rupture d’harmonie interne. 

Unitarni urbanizam bi, na primer, morao da podjednako dobro reguliše zvučno okruženje i raspodelu različitih vrsta hrane i pića. On bi morao da podrazumeva stvaranje novih i sabotiranje poznatih formi arhitekture, urbanizma, poezije i filma. Integralna umetnost, o kojoj se toliko pričalo, može se ostvariti samo na nivou urbanizma. Ali, ona više ne bi smela da korespondira ni sa jednom od tradicionalnih estetskih kategorija. U svakom od svojih eksperimentalnih gradova, unitarni urbanizam će delovati preko određenog broja polja silâ, koje za sada još možemo nazivati klasičnim terminom gradskih četvrti. Svaka četvrt će težiti postizanju specifične harmonije, koja će se razlikovati od susednih harmonija ili će se opredeliti za maksimalnu disharmoniju u internim okvirima. 

Deuxièmement, l’urbanisme unitaire est dynamique, c’est-à-dire en rapport étroit avec des styles de comportement. L’élément le plus réduit de l’urbanisme unitaire n’est pas la maison, mais le complexe architectural, qui est la réunion de tous les facteurs conditionnant une ambiance, ou une série d’ambiances heurtées, à l’échelle de la situation construite. Le développement spatial doit tenir compte des réalités affectives que la ville expérimentale va déterminer. Un de nos camarades a avancé une théorie des quartiers états d’âme, suivant laquelle chaque quartier d’une ville devrait tendre à provoquer un sentiment simple, auquel le sujet s’exposerait en connaissance de cause. Il semble qu’un tel projet tire d’opportunes conclusions d’un mouvement de dépréciation des sentiments primaires accidentels, et que sa réalisation puisse contribuer à accélérer ce mouvement. Les camarades qui réclament une nouvelle architecture, une architecture libre, doivent comprendre que cette nouvelle architecture ne jouera pas d’abord sur des lignes et des formes libres, poétiques ― au sens de ces mots dont se réclame aujourd’hui une peinture d’« abstraction lyrique » -, mais plutôt sur les effets d’atmosphère des pièces, des couloirs, des rues, atmosphère liée aux gestes qu’elle contient.
L’architecture doit avancer en prenant comme matière des situations émouvantes, plus que des formes émouvantes. Et les expériences menées à partir de cette matière conduiront à des formes inconnues. 

Drugo svojstvo unitarnog urbanizma je njegova dinamika – što je posledica njegove neposredne povezanosti sa određenim stilovima ponašanja. Najsvedeniji element unitarnog urbanizma nije kuća, već arhitektonski kompleks kao skup svih faktora koji određuju neki ambijent ili niz sukobljenih ambijenata, na nivou konstruisane situacije. Prostorni razvoj bi trebalo da vodi računa o emotivnim učincima koje će eksperimentalni grad proizvesti. Jedan od naših drugova izneo je teoriju o četvrtima „raspoloženja“, prema kojoj bi svaka četvrt grada proizvodila neko od bazičnih osećanja, kojima bi se ljudi po volji prepuštali. Čini se da je taj projekat izvukao neke ispravne zaključke iz aktuelne tendencije omalovažavanja slučajno proizvedenih primarnih osećanja i da bi njegova realizacija doprinela ubrzanju tog procesa. Drugovi koji ističu zahteve za novom, slobodnom arhitekturom, morali bi da shvate da ta nova arhitektura isprva neće dati primat slobodnim, poetskim linijama i formama – u značenju koje tim rečima pridaje i kojima se ponosi slikarstvo „lirske apstrakcije“ – već pre atmosferskom učinku prostorija, hodnika i ulica, atmosferi vezanoj za delatnosti koje se na tim mestima obavljaju. Arhitektura bi morala da se razvija koristeći kao gorivo emotivno zapaljive situacije pre nego neke uzbudljive forme, a eksperimenti izvedeni na ovaj način već će nas odvesti novim, za sada neslućenim formama. 

La recherche psychogéographique, « étude des lois exactes et des effets précis du milieu géographique, consciemment aménagé ou non, agissant directement sur le comportement affectif des individus », prend donc ainsi son double sens d’observation active des agglomérations urbaines d’aujourd’hui, et d’établissement des hypothèses sur la structure d’une ville situationniste.
Le progrès de la psychogéographie dépend assez largement de l’extension statistique de ses méthodes d’observation, mais principalement de l’expérimentation par des interventions concrètes dans l’urbanisme. Jusqu’à ce stade on ne peut être assuré de la vérité objective des premières données psychogéographiques. Mais quand bien même ces données seraient fausses, elles seraient assurément les fausses solutions d’un vrai problème. 

Psihogeografsko istraživanje, kao „izučavanje egzaktnih zakona i specifičnih učinaka geografskog okruženja, svesno organizovanog ili ne, koje neposredno utiče na afektivno ponašanje ljudi“, poprima tako dvostruko značenje aktivne opservacije savremenih urbanih aglomeracija i razvijanja hipoteza o strukturi nekog situacionističkog grada. Razvoj psihogeografije u priličnoj meri zavisi od obogaćivanja njenih metoda opservacije statistikom, ali još više od eksperimentisanja konkretnim urbanističkim intervencijama. Sve dok ne pređemo na tu fazu, nema načina da se uverimo u objektivnu istinitost polaznih psihogeografskih postavki. Ali, čak i kada bi te postavke bile pogrešne, one bi nesumnjivo davale pogrešne odgovore na stvarni problem. 

Notre action sur le comportement, en liaison avec les autres aspects souhaitables d’une révolution dans les mœurs, peut se définir sommairement par l’invention de jeux d’une essence nouvelle. Le but le plus général doit être d’élargir la part non médiocre de la vie, d’en diminuer, autant qu’il est possible, les moments nuls. On peut donc en parler comme d’une entreprise d’augmentation quantitative de la vie humaine, plus sérieuse que les procédés biologiques étudiés actuellement. Par là même, elle implique une augmentation qualitative dont les développements sont imprévisibles. Le jeu situationniste se distingue de la conception classique du jeu par la négation radicale des caractères ludiques de compétition, et de séparation de la vie courante. Par contre, le jeu situationniste n’apparaît pas distinct d’un choix moral, qui est la prise de parti pour ce qui assure le règne futur de la liberté et du jeu. Ceci est évidemment lié à la certitude de l’augmentation continuelle et rapide des loisirs, au niveau de forces productives où parvient notre époque. C’est également lié à la reconnaissance du fait que se livre sous nos yeux une bataille des loisirs, dont l’importance dans la lutte de classes n’a pas été suffisamment analysée. 

Naše delovanje na oblike ponašanja, povezano s drugim poželjnim aspektima revolucije običaja, moglo bi se sažeto definisati kao smišljanje društvenih igara nove vrste. Glavni cilj bi morao biti intenziviranje kreativnih aspekata života i svođenje ispraznog životarenja na najmanju moguću meru. Zato se o našem poduhvatu može govoriti i kao o projektu kvantitavnog uvećavanja ljudskog života, daleko ozbiljnijem od bioloških istraživanja koja se trenutno preduzimaju, projektu koji podrazumeva kvalitativni razvoj, čiji se opseg za sada ne može predvideti. Situacionistička igra se razlikuje od klasičnog koncepta igre po radikalnom negiranju elementa nadmetanja i nepristajanju na odvojenost od svakodnevnog života. S druge strane, ona je slična moralnom izboru, pošto podrazumeva opredeljenje za sve ono što će osigurati buduću vladavinu slobode i igre.
Ovakav način razmišljanja je proistekao iz izvesnosti u kontinuirano i ubrzano uvećanje slobodnog vremena, što je rezultat današnjeg razvoja proizvodnih snaga, ali ima veze i s činjenicom da se pred našim očima odvija bitka za dokolicu, čiji pravi značaj u okviru klasne borbe još nije dovoljno analiziran.

À ce jour, la classe dominante réussit à se servir des loisirs que le prolétariat révolutionnaire lui a arrachés, en développant un vaste secteur industriel des loisirs qui est un incomparable instrument d’abrutissement du prolétariat par des sous-produits de l’idéologie mystificatrice et des goûts de la bourgeoisie. Il faut probablement chercher du côté de cène abondance de bassesses télévisées une des raisons de l’incapacité de la classe ouvrière américaine à se politiser. En obtenant, par la pression collective, une légère élévation du prix de son travail au-dessus du minimum nécessaire à la production de ce travail, le prolétariat n’élargit pas seulement son pouvoir de lutte, il élargit aussi le terrain de la lutte. De nouvelles formes de cette lutte se produisent alors, parallèlement aux conflits directement économiques et politiques. On peut dire que la propagande révolutionnaire a été, jusqu’à maintenant, constamment dominée dans ces formes de lutte, dans tous les pays où le développement industriel avancé les introduit.
Que le changement nécessaire de l’infrastructure puisse être retardé par des erreurs et des faiblesses au niveau des superstructures, c’est ce que quelques expériences du XXe siècle ont malheureusement démontré. Il faut jeter de nouvelles forces dans la bataille des loisirs, et nous y tiendrons notre place.

Sve do danas, vladajuća klasa je uspevala da iskoristi slobodno vreme za koje se revolucionarni proletarijat izborio, tako što je razvijala ogromni industrijski sektor namenjen dokolici, koji se pokazao kao neprevaziđeno sredstvo za zaglupljivanja proletarijata nusproizvodima mistifikovane ideologije i buržoaskog ukusa. U tom obilju gluposti koje se serviraju preko televizijskih ekrana verovatno leži jedan od razloga nesposobnosti američke radničke klase da razvije bilo kakvu političku svest. Kada kolektivnim pritiskom uspe da cenu svog rada neznatno podigne iznad minimuma nužnog za reprodukciju tog istog rada, proletarijat ne uvećava samo intenzitet borbe, već proširuje i teren na kojem se ona vodi. Moglo bi se reći da je sve do danas, u razvijenim industrijskim zemljama, u kojima su se pojavili ovakvi vidove borbe, revolucionarna propaganda igrala podređenu ulogu. Na žalost, pojedina iskustva iz 20. veka su pokazala da do zastoja u nužnim promenama infrastrukture može doći i zbog grešaka i slabosti na superstrukturnom nivou. U bitku za dokolicu moraju se ubaciti sveže snage. Naše mesto je među njima. 
 
Un essai primitif d’un nouveau mode de comportement a déjà été obtenu avec ce que nous avons nommé la dérive, qui est la pratique d’un dépaysement passionnel par le changement hâtif d’ambiances, en même temps qu’un moyen d’étude de la psychogéographie et de la psychologie situationniste. Mais l’application de cette volonté de création ludique doit s’étendre à toutes les formes connues des rapports humains, et par exemple influencer révolution historique de sentiments comme l’amitié et l’amour. Tout porte à croire que c’est autour de l’hypothèse des constructions de situations que se joue l’essentiel de notre recherche. 

Takozvani „prolazak“ je bio početni eksperiment koji smo preduzeli radi stvaranja novih oblika ponašanja; to je bio eksperiment sa iskustvom emotivne neukorenjenosti, izazvanim brzom promenom ambijenata, kao i sredstvo za izučavanje psihogeografije i situacionističke psihologije. Ipak, primenu te želje za kreativnom igrom trebalo bi proširiti na sve poznate oblike ljudskih odnosa, kako bi se uticalo čak i na istorijsku evoluciju osećanja kao što su prijateljstvo i ljubav. Sve nas navodi na zaključak da se suština naših istraživanja temelji na hipotezi o konstruisanju situacija. 

La vie d’un homme est une suite de situations fortuites, et si aucune d’elles n’est exactement similaire à une autre, du moins ces situations sont-elles, dans leur immense majorité, si indifférenciées et si ternes qu’elles donnent parfaitement l’impression de la similitude. Le corollaire de cet état de choses est que les rares situations prenantes connues dans une vie retiennent et limitent rigoureusement cette vie. Nous devons tenter de construire des situations, c’est-à-dire des ambiances collectives, un ensemble d’impressions déterminant la qualité d’un moment. Si nous prenons l’exemple simple d’une réunion d’un groupe d’individus pour un temps donné, il faudrait étudier, en tenant compte des connaissances et des moyens matériels dont nous disposons, quelle organisation du lieu, quel choix des participants, et quelle provocation des événements conviennent à l’ambiance désirée. Il est certain que les pouvoirs d’une situation s’élargiront considérablement dans le temps et dans l’espace avec les réalisations de l’urbanisme unitaire ou l’éducation d’une génération situationniste. La construction de situations commence au-delà de l’écroulement moderne de la notion de spectacle. Il est facile de voir à quel point est attaché à l’aliénation du vieux monde le principe même du spectacle : la non-intervention. On voit, à l’inverse, comme les plus valables des recherches révolutionnaires dans la culture ont cherché à briser l’identification psychologique du spectateur au héros, pour entraîner ce spectateur à l’activité, en provoquant ses capacités de bouleverser sa propre vie. La situation est ainsi faite pour être vécue par ses constructeurs. Le rôle du « public », sinon passif du moins seulement figurant, doit y diminuer toujours, tandis qu’augmentera la part de ceux qui ne peuvent être appelés des acteurs mais, dans un sens nouveau de ce terme, des viveurs. 

Ljudski život se sastoji od niza neočekivanih situacija; iako nijedna od njih ne liči na drugu, one su ipak, najvećem broju slučajeva, toliko jednolične i bezbojne da ostavljaju utisak istovetnosti. Kao posledica toga, one retke, intenzivno proživljene situacije služe samo tome da omeđe život i uspostave stroge granice. Moramo nastojati da stvaramo situacije, tačnije, zajedničke ambijente, skupove utisaka koji daruju kvalitet nekom trenutku. Ako za primer uzmemo okupljanje grupe osoba tokom datog vremenskog perioda, onda bi bilo poželjno da, uzimajući u obzir iskustvo i materijalna sredstva kojima raspolažemo, odlučimo koja organizacija okruženja, koji izbor učesnika i kakva provokacija događajima najviše pogoduju stvaranju željenog ambijenta. Sigurno je da će se potencijali neke situacije znatno uvećati u prostornom i vremenskom pogledu sa ostvarenjem ciljeva unitarnog urbanizma i stasavanjem nove situacionističke generacije.
Konstruisanje situacija započinje na ruševinama modernog spektakla. Nije teško uvideti u kojoj je meri osnovni princip spektakla – neintervencija – odgovoran za otuđenje starog sveta. Za razliku od toga, neki od najuspelijih revolucionarnih eksperimenata u kulturi nastojali su da onemoguće psihološko poistovećivanje gledalaca s glavnim junakom, ne bi li ih tako podstakli na akciju i probudili u njima želju da nešto izmene u sopstvenom životu. Situacija se gradi da bi je njeni graditelji proživeli. Uloga pasivne ili samo delimično angažovane „publike“ vremenom će se smanjivati, kako bude rastao broj onih koje više nećemo moći da zovemo glumcima, već „življem“, u novom značenju te reči.

II faut multiplier, disons, les objets et les sujets poétiques, malheureusement si rares actuellement que les plus minimes prennent une importance affective exagérée ; et organiser les jeux de ces sujets poétiques parmi ces objets poétiques. Voilà tout notre programme, qui est essentiellement transitoire. Nos situations seront sans avenir, seront des lieux de passage. Le caractère immuable de l’art, ou de toute autre chose, n’entre pas dans nos considérations, qui sont sérieuses. L’idée d’éternité est la plus grossière qu’un homme puisse concevoir à propos de ses actes. 

Recimo još da treba umnožiti one poetske teme i predmete koji su, na žalost, danas toliko retki da se i najmanjem od njih pridaje neumeren emotivni značaj, kao i da treba organizovati igru između igru tih poetskih tema i predmeta. To je, eto, sav naš program, koji je u suštini prolaznog karaktera. Naše situacije biće lišene budućnosti, prolasci. Večna priroda umetnosti, kao i bilo čega drugog, ne ulazi u okvire naših razmatranja, jer pretenduje na ozbiljnost. Večnost je najgluplja i najneadekvatnija ideja koju je čovek mogao da pripiše svojim postupcima. 

Les techniques situationnistes sont encore à inventer. Mais nous savons qu’une tâche ne se présente que là où les conditions matérielles nécessaires à sa réalisation existent déjà, ou du moins sont en voie de formation. Nous devons commencer par une phase expérimentale réduite. Il faut sans doute préparer des plans de situations, comme des scénari, malgré leur inévitable insuffisance au début. Il faudra donc faire progresser un système de notations, dont la précision augmentera à mesure que des expériences de construction nous apprendront davantage. Il faudra trouver ou vérifier des lois, comme celle qui fait dépendre l’émotion situationniste d’une extrême concentration ou d’une extrême dispersion des gestes (la tragédie classique donnant une image approximative du premier cas, et la dérive du second). En plus des moyens directs qui seront employés à ses fins précises, la construction de situations commandera, dans sa phase d’affirmation, une nouvelle application des techniques de reproduction. On peut concevoir, par exemple, la télévision projetant, en direct, quelques aspects d’une situation dans une autre, entraînant de la sorte des modifications et des interférences. Mais plus simplement le cinéma dit d’actualités pourrait commencer à mériter son nom en formant une nouvelle école du documentaire, attachée à fixer, pour des archives situationnistes, les instants les plus significatifs d’une situation, avant que révolution de ses éléments n’ait entraîné une situation différente. La construction systématique de situations devant produire des sentiments inexistants auparavant, le cinéma trouverait son plus grand rôle pédagogique dans la diffusion de ces nouvelles passions. 

Situacionističke tehnike tek treba izumeti. Ali, svesni smo da se neki zadatak postavlja samo kada materijalni uslovi nužni za njegovu realizaciju već postoje ili su na putu da budu stvoreni. Moramo početi od faze redukovanih eksperimenta. Verovatno će biti neophodno razraditi planove ili scenarije za stvaranje situacija, uprkos svih nedostacima kojima će ti planovi u početku obilovati. Zato bi bilo poželjno uvesti sistem notacija, čija će se preciznost uvećavati u meri u kojoj budemo sticali nova saznanja iz eksperimenata na stvaranju situacija. Pored toga, moraćemo da otkrivamo ili da proveravamo važenje nekih zakona, kao što je onaj po kojem situacionističke emocije izvoru iz ekstremne koncentracije ili ekstremne disperzije ljudskih aktivnosti (klasična tragedija može da posluži kao primer za prvo, a prolazak kao primer za drugo). Pored neposrednih sredstava koja će biti korišćena za specifične ciljeve, konstruisanje situacija će u svojoj afirmativnoj fazi iziskivati nov način primene reproduktivnih tehnologija. Tako, na primer, možemo zamisliti kako se posredstvom televizije izvesni aspekti jedne situacije uživo prenose osobama koje učestvuju u drugoj, proizvodeći na taj način različite modifikacije i prožimanja među njima. Nešto jednostavniji način bio bi da takozvani dokumentarni film opravda svoj naziv tako što će oformiti novu školu, u kojoj će (za potrebe situacionističke arhive) nastojati da na traci zabeleži najznačajnije momente neke situacije pre nego što evolucija njenih elemenata dovede do nastanka drugačije situacije. Pošto će sistematsko konstruisanje situacija nužno proizvesti do sada neviđena osećanja, filmska umetnost će imati priliku da odigra značajnu vaspitnu ulogu promovisanjem tih novih strasti. 

La théorie situationniste soutient résolument une conception non continue de la vie. La notion d’unité doit être déplacée depuis la perspective de toute une vie ― où elle est une mystification réactionnaire fondée sur la croyance en une âme immortelle, et, en dernière analyse, sur la division du travail:- à la perspective d’instants isolés de la vie, et de la construction de chaque instant par un emploi unitaire des moyens situationnistes. 

Situacionistička teorija odlučno podržava diskontinuirani pogled na život. Celina nečijeg života se više ne bi smela posmatrati kroz pojam jedinstva (koji služi reakcionarnom mistifikovanju zasnovanom na veri u besmrtnu dušu ili, u krajnjem ishodu, na podeli rada); umesto toga, trebalo bi ga primeniti na konstrisanje svakog pojedinog trenutka unitarnim korišćenjem situacionističkih metoda.

Dans une société sans classes, peut-on dire, il n’y aura plus de peintres, mais des situationnistes qui, entre autres choses, feront de la peinture. 

U besklasnom društvu više neće biti slikara, već samo situacionista, koji će se, između ostalog, baviti i slikarstvom. 

Le principal drame affectif de la vie, après le conflit perpétuel entre le désir et la réalité hostile au désir, semble bien être la sensation de l’écoulement du temps. L’attitude situationniste consiste à miser sur la fuite du temps, contrairement aux procédés esthétiques qui tendaient à la fixation de l’émotion. Le défi situationniste au passage des émotions et du temps serait le pari de gagner toujours sur le changement, en allant toujours plus loin dans le jeu et la multiplication des périodes émouvantes. Il n’est évidemment pas facile pour nous, en ce moment, de faire un tel pari. Cependant, dussions-nous mille fois le perdre, nous n’avons pas le choix d’une autre attitude progressive. 

Čini se da je glavna životna drama, na emotivnom planu, pored večnog sukoba želja i stvarnosti koja stoji na putu njihovog ostvarenja, povezana sa osećajem prolaznosti vremena. Za razliku od estetskih postupaka koji teže da fiksiraju i ovekoveče neku emociju, situacionisti se zalažu za prepuštanje prolasku vremena. Čineći to i zaoštravajući do krajnosti igru stvaranja novih, emotivno provokativnih situacija, situacionisti se klade da će promena uvek izaći na nešto bolje. Trenutno stanje očigledno ne ide u prilog takvoj opkladi. Ipak, makar je izgubili i po hiljaditi put, ne vidimo nijednu drugu progresivnu opciju. 

La minorité situationniste s’est constituée d’abord comme tendance dans la gauche lettriste, puis dans l’Internationale lettriste qu’elle a fini par contrôler. Le même mouvement objectif amène à des conclusions de cet ordre plusieurs groupes avant-gardistes de la période récente. Nous devons éliminer ensemble toutes les survivances du passé proche. Nous estimons aujourd’hui qu’un accord pour une action unie de l’avant-garde révolutionnaire dans la culture doit s’opérer sur un tel programme. Nous n’avons pas de recettes, ni de résultats définitifs. Nous proposons seulement une recherche expérimentale à mener collectivement dans quelques directions que nous définissons en ce moment, et dans d’autres qui doivent être encore définies. La difficulté même de parvenir aux premières réalisations situationnistes est une preuve de la nouveauté du domaine où nous pénétrons. Ce qui change notre manière de voir les rues est plus important que ce qui change noire manière de voir la peinture. Nos hypothèses de travail seront réexaminées à chaque bouleversement futur, d’où qu’il vienne. 

Situacionistička manjina se prvi put pojavila kao tendencija unutar letrističke levice, a zatim u Letrističkoj internacionali, nad kojom je najzad uspela da uspostavi kontrolu. Ovaj objektivni pokret je svojim stavovima privukao nekoliko nedavno formiranih avangardnih grupa, koje su došle do sličnih zaključaka. Zajedničkim snagama, uklonićemo sve ostatke prošlosti. Verujemo da bi sporazum o zajedničkoj akciji revolucionarne avangarde u kulturi morao da počiva na takvom programu. Ne raspolažemo ni proverenim receptima, niti gotovim rešenjima. Predlažemo samo eksperimentalno istraživanje, koje bi trebalo voditi zajednički, u nekoliko smerova koje smo upravo naznačili, kao i u nekim drugim smerovima, koje tek treba naznačiti. Teškoće s kojima se susrećemo u ostvarivanju prvih situacionističkih projekata najbolji su dokaz neistraženosti te oblasti u koju smo se zaputili. Ono što menja način na koji gledamo neku ulicu mnogo je važnije od onoga što menja način na koji doživljavamo neku sliku. Naše radne hipoteze biće preispitane u svakoj budućoj pobuni, odakle god ona dolazila.

On nous dira, principalement du côté des intellectuels et des artistes révolutionnaires qui, pour des questions de goût, s’accommodent d’une certaine impuissance, que ce « situationnisme » est bien déplaisant ; que nous n’avons rien fait de beau ; que l’on peut mieux parler de Gide ; et que personne ne voit clairement des raisons de s’intéresser à nous. On se dérobera en nous reprochant de rééditer plusieurs attitudes qui n’ont déjà que trop fait scandale, et qui expriment le simple désir de se faire remarquer. On s’indignera des procédés que nous avons cru devoir adopter, en quelques occasions, pour garder ou reprendre nos distances. Nous répondons : il ne s’agit pas de savoir si ceci vous intéresse, mais si vous pouvez vous-mêmes vous rendre intéressants dans les nouvelles conditions de la création culturelle. 

Neke osobe, u prvom redu revolucionarni umetnici i intelektualci koji su se prepustili malodušnosti, reći će nam da je „situacionizam“ neprijatan, da nismo stvorili nijedno lepo delo i kako bi bilo bolje da pričamo o Židu. Reći će nam i da nikome nije jasno zašto bismo uopšte zasluživali nečiju pažnju. Izbegavaće suočavanje s pitanjima koja smo pokrenuli i zamerati nam zbog skandala kojima smo skretali pažnju na sebe, a žaliće se i zbog poteza koje smo u nekoliko navrata morali da povučemo da bismo se distancirali od određenih osoba. Takvima odgovaramo: nije reč o tome da li vas sve ovo zanima, već da li ste sami u stanju da učinite bilo šta iole zanimljivo, u kontekstu novih uslova kulturnog stvaranja. 

Votre rôle, intellectuels et artistes révolutionnaires, n’est pas de crier que la liberté est insultée quand nous refusons de marcher avec les ennemis de la liberté. Vous n’avez pas à imiter les esthètes bourgeois, qui essaient de tout ramener au déjà fait, parce que le déjà fait ne les gêne pas. Vous savez qu’une création n’est jamais pure. Votre rôle est de chercher ce que fait l’avant-garde internationale, de participer à la critique constructive de son programme, et d’appeler à la soutenir. 

Vaša uloga, kao revolucionarnih umetnika i intelektualaca, ne bi smela da se svede na jadikovanje zbog ugrožavanja slobode, u času kada odbijamo da koračamo rame uz rame s neprijateljima slobode. Ne smete podražavati buržoaske estete koji navode ljude da čine samo ono što je pre njih već učinjeno, jer ih to što je već učinjeno više nikako ne ugrožava. Dobro znate da nema te kreacije koja bi bila bezgrešna. Vaša je uloga da se upoznate sa aktivnostima internacionalne avangarde, da učestvujete u konstruktivnoj kritici njenog programa i da mu obezbedite podršku u javnosti. 


Nos tâches immédiates

Naši neposredni zadaci


Nous devons soutenir, auprès des partis ouvriers ou des tendances extrémistes existant dans ces partis, la nécessité d’envisager une action idéologique conséquente pour combattre, sur le plan passionnel, l’influence des méthodes de propagande du capitalisme évolué : opposer concrètement, en toute occasion, aux reflets du mode de vie capitaliste, d’autres modes de vie désirables ; détruire, par tous les moyens hyper-politiques, l’idée bourgeoise du bonheur. En même temps, tenant compte de l’existence, dans la classe dominante des sociétés, d’éléments qui ont toujours concouru, par ennui et besoin de nouveauté, à ce qui entraîne finalement la disparition de ces sociétés, nous devons inciter les personnes qui détiennent certaines des vastes ressources qui nous font défaut à nous donner les moyens de réaliser nos expériences, par un crédit analogue à celui qui peut être engagé dans la recherche scientifique, et tout aussi rentable. 

U radničkim partijama ili ekstremističkim strujama unutar tih partija, moramo ukazati na potrebu za preduzimanjem efikasne ideološke akcije u cilju suzbijanja štetnog emotivnog uticaja razvijenih kapitalističkih metoda propagande. U svakoj prilici, svim raspoloživim hiperpolitičkim sredstvima moramo promovisati poželjne alternative spektaklu kapitalističkog načina života, kako bismo uništili buržoaski pojam sreće. U isto vreme, imajući u vidu da u redovima vladajuće društvene klase ima elemenata koji su, iz dosade ili želje za nečim novim, uvek bili skloni da podrže ideje koje, u krajnjoj liniji, vode ka propasti njihove klase, trebalo bi podsticati osobe koje imaju kontrolu nad ogromnim resursima koji nam nedostaju, da nam kreditima, koji će im omogućiti istu materijalnu dobit kao i krediti za naučna istraživanja, obezbede sredstva za izvođenje eksperimenata. 

Nous devons présenter partout une alternative révolutionnaire à la culture dominante ; coordonner toutes les recherches qui se font en ce moment sans perspective d’ensemble ; amener, par la critique et la propagande, les plus avancés des artistes et des intellectuels de tous les pays à prendre contact avec nous en vue d’une action commune. 

Svuda moramo ponuditi revolucionarnu alternativu vladajućoj kulturi; uskladiti sva ona istraživanja koja se trenutno vode bez ikakvog uvida u celinu i podstaći, kritikom i propagandom, najnaprednije umetnike i intelektualce svih zemalja da stupe u kontakt s nama radi preduzimanja zajedničkih akcija. 

Nous devons nous déclarer prêts à reprendre la discussion, sur la base de ce programme, avec tous ceux qui, ayant pris part à une phase antérieure de notre action, se trouveraient encore capables de nous rejoindre. 

Izražavamo spremnost da na osnovu ovog programa obnovimo razgovore sa svima koji su, nakon učešća u nekoj od prethodnih faza naše akcije, još uvek spremni da nam se pridruže. 

Nous devons mettre en avant les mots d’ordre d’urbanisme unitaire, de comportement expérimental, de propagande hyper-politique, de construction d’ambiances. On a assez interprété les passions : il s’agit maintenant d’en trouver d’autres.

U prvi plan moramo istaći slogane unitarnog urbanizma, eksperimentalnog ponašanja, hiperpolitičke propagande i konstruisanja ambijenata. Strasti su bile dovoljno tumačene: sada treba otkriti nove.


Izvor : http://sr.theanarchistlibrary.org/library/guy-debord-izvestaj-o-konstruisanju-situacija-i-uslovima-za-organizovanje-medjunarodnog-pokreta